Otpisani kapetan Hrvatske: 'Da me izbornik pozove, igrao bih samo 10 minuta ako treba!'

Ako je ovaj izostanak definitivni kraj reprezentativne karijere, to bi značilo oproštaj zadnjeg iz zlatne generacije Balića, Metličića, Džombe i ostalih. Pitanje je hoće li se ikad više roditi i sastaviti takva generacija. Za svakog onog koji je na bilo koji način, pa makar i kao promatrač, sudjelovao u tim uspjesima, ovo je emotivan trenutak. Balić i Metličić te Valter Matošević, ali i Venio Losert sad su u drugim ulogama u reprezentaciji, lijepo ih je vidjeti, no ipak je bio veći užitak dok su oni bili glavni protagonisti na terenima.

Mnogi su činjenicu da Vori nije pozvan za Poljsku iščitali kao "posljednje zbogom", stavljali je u kontekst nekih drugih ranijih gorkih i ne baš lijepih oproštaja. Srećom, nije tako, Vori je uvijek onaj stari:

- Nikad nisam, niti ću reprezentaciji reći - neću! Ali, treba biti realan, ako se zna da se reprezentacija podmlađuje. Ako u siječnju 2016. nisam mlad, neću to sigurno biti 2017., no to ništa ne znači. Da me izbornik opet pozove, vratio bih se, igrao bih samo 10 minuta ako treba. I dalje mislim da sam najbolji, svatko se bori za sebe, ako trener računa na mlađe, a to je sada slučaj, to je njegova odluka. Čuo sam se s izbornikom ranije, on mi je sve korektno najavio. Ne znam kako su se drugi ranije rastajali, bilo je svakakvih priča. Što se mene tiče, nema nikakvih 'repova'. Najvažnije mi je da reprezentacija bude što bolja, bez mene, bez bilo koga, samo je kolektiv važan...

Nakon toliko godina Vori je bio slobodan u ovom zimskom razdoblju i to mu je bilo lijepo koliko i čudno:

- Malo mi je bilo neobično što sam tri tjedna mogao biti s obitelji, a dosad sam godinama odmah nakon blagdana pakirao stvari za pripreme reprezentacije. Naravno da mi je žao što nisam unutra, ali dobio sam nešto time, imao sam obiteljsko zimovanje, vrijeme samo za djecu i sebe. Pratim sve što se događa u reprezentaciji, bio sam u Ivaniću na utakmici, sad ću biti najveći navijač.

Kod Igora očito zaista nema nikakve gorčine:

- Takav je život sportaša, najvažnije je osvijestiti činjenicu da jednog dana mora doći vrijeme rastanka. Ili se oprostiš, ili te maknu, nije bitno, to je neizbježno, svakog to čeka. Bolje ti je u glavi i lakše što se prije s time pomiriš. Kad nisam bio pozvan za Croatia Cup, za te bazne pripreme za EP, pomislio sam odmah da je tu kraj. Nema tu nikakvog ogorčenja kod mene, želim dečkima svu sreću, znam koliko ljudima znači reprezentacija, to mi je bila obitelj. Toliko sam lijepog s njom doživio i ne mogu sada reći - baš me briga...

Određeni je pad u našem rukometu prisutan, Vori je osobno osvojio dva zlata, zatim četiri srebra pa tri bronce, a u zadnja dva natjecanja ništa:

- Mi smo bili izvanserijska generacija, spoj starijih - Jovića, Goluže... - i nas mlađih, sve se tada bilo poklopilo. Srebra su zatim dolazila, a trebala su i tu biti neka zlata. Hrvata je malo, svaka je medalja uspjeh iako se kod nas prizna samo zlato, ali to nije realno. Ljudi moji, čekajte, moram to reći, mi imamo 5000 prijavljenih igrača, a Francuska ili Njemačka 55000, pričam to napamet, točne brojke nisu važne. U Njemačkoj smo na SP-u imali jedan poraz, a bili smo peti, izgubili smo neka finala, a mogli smo dobili. Bili smo konstantno dobri, to je važno. Svi igraju, treniraju, ne treba biti nerealan, već ponosan na sve što smo postigli. Ne radi se o padu, riječ je o “zatišju” zbog smjene jedne velike generacije. Rezultat nikad ne dolazi preko noći, evo došla je već druga smjena generacija, vjerujem da će biti dobro i u budućnosti...

Iako su ga neki zauvijek otpisali jer ga trenutačno nema u reprezentaciji, Vori je u punom pogonu i nema planove za vrijeme nakon prekida karijere:

- Ne planiram ništa, imam u Parizu još godinu i pol dana ugovora, želja mi je s Parizom osvojiti naslov klupskih prvaka Europe. To žele i u klubu i mislim da ćemo to ostvariti bez obzira na Barcelonu, Veszprem, Kielce i druge jake momčadi. Nije to lako ostvariti iako imamo Karabatića, Hansena, Omeyera... Jedna greška odnosi sve, ne mogu ništa tvrditi. Ovisi kakva će nam se vratiti četrnaestorica igrača iz kluba koji idu na EP igrati za razne reprezentacije, neki su nam i ozlijeđeni. Ne razmišljam o trenerskom poslu, nemam tih ambicija, no volio bih jednog dana raditi nešto u rukometu. To najbolje znam, to je cijeli moj život. Sad sam koncentiran samo na klub, planirat ću kad dođe vrijeme za oproštaj. Nisam o tome, iskreno, nimalo razmišljao. Nažalost, nisam se osigurao za cijeli život kao ni bilo tko od rukometaša. Mnogi misle ne znam što o nama. Možda samo jedan period u životu nakon karijere možeš dići sve četiri u zrak, ali se onda moraš prihvatiti nekog posla. Ja imam 35 godina i svaku se utakmicu i dalje dokazujem kao da imam 19, tako ću nastaviti i nakon što prestanem igrati...

Voriju je jasno koja je bila tajna uspjeha njegove zlatne generacije:

- Živjeli smo zajedno 24 sata, ja sam “živio” od njihovih lopti i oni od mojih blokova, no tu je najvažnije istaknuti da smo svi uvijek bili kao jedan. Možda je najveća tajna našeg uspjeha to što smo bili klapa u svakom trenutku. Bilo je tu i svađa i “p..karanja” u žaru borbe, ali dali bismo sve od sebe jedan za drugoga. Međusobno smo se poštovali i uvažavali, tako je i danas.

Voriju nije teško istaknuti najbolji trenutak u reprezentativnoj karijeri:

- Najbolje mi je bilo u Ateni 2004. kad smo osvojili olimpijsko zlato. U Portugalu na SP-u 2003. bili smo zlatni, bilo je to prvo zlato, no ja tada nisam bio u glavnoj ulozi, bio sam manji dio te priče. Atena je bila moj vrh, nikad se nisam volio sam hvaliti, Sulić je bio nastradao, a ja sam iskoristio ponuđeno. Moje prve Igre i odmah zlato. Osam utakmica, osam pobjeda, to je bilo fenomenalno, taj entuzijazam je neponovljiv. Nakon toga igrali smo finale u Tunisu, polufinale u Švicarskoj...sve sami novi uspjesi...

Iako je osvojio sve, Vori smatra da je moglo bolje i žali jer nije nikad osvojio europsko zlato:

- Žao mi je možda zbog hat-tricka, imam svjetsko i olimpijsko zlato, a nisam osvojio europsko zlato, to mi malo fali i zato žalim za Norveškom 2008., tu su nas suci s Danskom malo oštetili. No, još više žalim za Austrijom 2010. gdje smo od Francuza izgubili finale, a i tu smo imali mladu momčad nakon oproštaja nekih starijih. Imali smo u finalu egal do 50. minute. To je što se tiče EP-a, ali najviše mi je generalno pao poraz sa SP-a u Hrvatskoj 2009. u finalu s Francuskom. Tada je cijela Hrvatska živjela za rukomet. No, bili su bolji, ali mi smo i tu dali sve od sebe i pokazali karakter unatoč neviđenom pritisku. Puno toga je moglo bolje, ali bilo je predivno.

Vori je s reprezentacijom osvojio čak devet velikih medalja na OI, SP-ima i EP-ima:

- Žalim i za tom okruglom 10. medaljom, nadao sam se tome u Katru, mogao sam je uzeti i 2014. u Danskoj, žalim zbog poraza u polufinalu s domaćinom, kad smo ih imali na koljenima. No, brojke nisu bitne, kad pogledam unazad, sretan sam, uvijek sam nešto osvajao, davao sve od sebe i bio važna karika u tim uspjesima. Gledam li samo sport, to je najveće bogatstvo koje imam.

Rukomet je danas jako brutalan sport, puno se promijenio u zadnjih 10-ak godina, zato na EP mnogi dolaze oslabljeni:

- U svim je sportovima tako, fizička je priprema najvažnija, bez toga nema ničeg. Šteta je što je tempo tako ubitačan, previše je utakmica, vidi se to i po tome koliko igrača propušta EP, svi imaju velik broj ozlijeđenih. Odricanje je ogromno, nažalost, ljudi vide samo pobjede, “konfete”, primanje medalja, to je iznutra sasvim drugačiji gladijatorski svijet. Krv, znoj, suze. Nije mi to ni danas teško, nikad nisam radio bolje nego sada, nisam jedan od onih - usta moja hvalite me - ali spremniji sam sada nego ikad. Kao da sam dječačić, uvijek sam igrao na svim natjecanjima, nisam se ozljeđivao, imao sam sreće, ali sam se i dobro spremao. Srećom, sada nema posljedica, ali kad prestanem biti aktivan, to će biti muka, sve će se to tijelu kad-tad vratiti jer sam često “bio u crvenom” i igrao pod bolovima. No, tu nema pomoći...

Najbrutalniji pivot u rukometu ikad, napisala je poljska novinarka Magda Pluzsewska, blogerica EHF-a u najavi EP-a pišući da Hrvatska dolazi bez Vorija:

- Da?! To je valjda pohvala, ako sam dobro shvatio?! Rukomet je takav grub sport. Jesam li bio ponekad brutalan - ne znam - znam samo da sa svakim suparnikom mogu sjesti i popiti kavu iako sam svakome u sportskom smislu bio najveći neprijatelj. Ako sam nekad iskoristio fizičke ili neke druge predispozicije za pobjedu, ako je to nekome prljavo, onda u redu, priznajem.

Vorija, dakle, nema u Poljskoj, mnogi zbog toga iskreno žale kao i potpisnik ovih redova. Nema više “posljednjeg Mohikanca”, “zadnjeg mušketira”, ali vrijedi ipak ponoviti - nije otpisan niti za OI u Brazilu, niti za EP u Hrvatskoj. Zašto se još jednom na rukometnim terenima ne bi pojavila pobjednička zlatna hrvatska gusjenica? S Vorijem u postavi! Neka to bude “san zimske noći”, već prve sljedeće, i neka to bude u Zagrebu 2018. Da Vori osvoji jedino ono što mu još nedostaje, a to je zlatna europska medalja...