Zanimljivo je da je Sead Hasanefendić, iako 10 godina mlađi, u Cannesu bio trener Gipsu. Francuzi su ga, naime, angažirali u ulozi trenera-igrača pa je formalno on bio šef.
- Ja sam studirao pravo i mislio sam da će mi rukomet biti samo jedna od epizoda, uostalom u Francusku sam otišao prvenstveno kako bih naučio jezik, a Gips je strašno utjecao na mene, usmjeravao me…

I rukomet mu je od epizode ispao život, iz tih francuskih godina pamti puno toga što je obilježilo i njegovu trenersku karijeru, a slušajući ga kako prepričava što su sve rukometaši Cannesa radili na treninzima lako se shvati da je Gips godinama kasnije u radu s Ivicom i Janicom koristio ono što je isprobao, prošao, naučio, usavršio puno ranije. Na sebi.
- Fizičku pripremljenost je Ante smatrao jako bitnom, a mi smo i u Cannesu zahvaljujući njemu gajili trening vani, u prirodi. Stalno smo izmišljali nešto, a ja sam mu bio i sljedbenik i sukreator. Bili su to oštri treninzi, a i ja sam cijeli život bio pobornik baš takvih treninga.

Hasanefendić i Kostelić snimljeni nakon jedne uvjerljive pobjede Cannesa

PRIVATNI ALBUM

Svi koji znaju priču o stvaranju Janičine i Ivičine karijere znaju ili su vidjeli snimke trčanja po stijena uz more na Mljetu, ali to je bio dio treninga i rukometaša Cannesa tih ranih ‘70-tih prošlog stoljeća.
- Puno toga se time dobiva, vježbaš koncentraciju, promjene pravca, moraš znati procijeniti dužinu i dubinu skoka, biti fokusiran, rade i mišići koji ne rade inače, tu je i voljni moment… - govori Hasanefendić.

Trčanje po stijenama je samo jedan od primjera kreativnih treninga.
- Skakali smo u šumi preko grmlja, a to znači da zapravo skačeš u nepoznato i moraš se snaći i reagirati u sekundi, pa smo se onda dodavali ne sa suigračem nego s drvetom, a oblik drveta je takav da se lopta odbija na sve strane i moraš imati sjajne reakcije...

Krvave podlaktice

Sjetio se Hasanefendić i treninga na kojima se nije slijevao samo znoj, nego i krv. Doslovno.
- Postavili smo rukometni gol iza ograde koja je završavala bodljikavom žicom i šutirali preko nje. Moraš jako paziti kako ćeš skočiti, gdje, kako ćeš svinuti ruku da se ne ogrebeš. Pa smo malo po malo taj gol pomicali sve bliže žici pa je bilo još teže preko nje zabiti. Ma, znali smo imati itekako krvave podlaktice.

Dio treninga su imali i na plaži, na pijesku. Zapravo, kad slušate Hasanefendićevu priču o tome shvatite da su oni već tada, prije 50 godina igrali inačicu onoga što je sportom proglašeno tek 2000-tih. Odnosno, rukomet na pijesku.
- Postojali su tereni za odbojku na pijesku na kojima se igralo rekreativno, za zabavu, a mi smo donijeli rukometnu loptu i prvo igrali jedan na jedan, pa dva na dva, dodavali pravila… I znala se okupiti hrpa ljudi da bi nas gledali, navijali.

Za Gipsa je sportski život oduvijek značio i da se večeri i noći ne gube u “gluvarenju” i nespavanju, a u Cannesu je bila mlada momčad. Dečki su logično željeli izaći, prošetati s djevojkama, ali neki od tih izlazaka su im i prisjeli.
- Nas dvojica smo imali ključ dvorane i kad bismo sreli nekog od njih navečer u gradu iza nekog vremena koje je bilo dopuštalo morali su otprati djevojku kući i nakon toga doći odraditi trening u dvoranu pa u bježali od nas po gradu - smije se Hasanefendić.

I ne samo da su im ponekad znali priuštiti takav noćni trening, nego su vrlo često dolazili u njihovu školu…
- Bilo je puno gimnazijalaca pa bismo došli kad su imali neku pauzu i odradili trening tako da smo znali imati i po dva treninga dnevno.

Ključevi hotela

Nemojmo zaboraviti, to su bile ‘70-te godine prošlog stoljeća, dva treninga dnevno? Tada je i svakodnevni trening bio rijetkost.
Ali nisu baš 24 sata trenirali, tih godina su Hasanefendić i Kostelić i jako lijepo živjeli na Azurnoj obali…
- Predsjednik kluba je imao hotele na Azurnoj obali, a mi smo imali ključeve tih hotela, svi su bili vrhunski s bazenima, vozili smo dobre aute, Gips si je u Francuskoj kupio čamac…

Gumenjak od 4 metra s kojim je iz Cannesa doplovio do Mljeta.
- Da, možete li zamisliti?

Uzmeš kartu, označiš si Cannes na Azurnoj obali pa povlačiš prstom prema Mljetu, zamišljaš taj gumenjak koji djeluje kao ljuska od oraha u morskom plavetnilu i pomisliš - za tako nešto moraš biti lud. Barem malo lud. Dobro, malo više lud.

Ali moreplovac koji je to izveo ni danas u tome ne vidi ništa čudno, a kamoli ekstremno i samo će odmahnuti rukom….
- To je bio kao godišnji odmor, malo po malo, sa stajanjima usput, gdje mi se sviđalo, gdje sam želio pristati, doplovio sam do Mljeta. Nekih dva tjedna mi je mislim trebalo.