Od sljedeće sezone Montpellier nikada više neće biti isti. Patrice Canayer, trener koji je klub vodio okruglih 30 godina, odlučio je nakon ove sezone otići i podvući crtu na svoju trenersku karijeru. To nije samo obični odlazak jednog trenera, to je odlazak trenera koji je zlatnim slovima upisan u povijest francuskog rukometa za koji svi znamo što je to danas.
Taj Patrice Caneyer je 1994. postao trener Montpelliera. Tada je imao 34 godine. Prije toga vodio je pariški Asnieres u kojem je proveo dobar dio - ne baš velike - igračke karijere. U Asnieresu je bio šest godina i to se pokazalo kao jako dobar ulaz. To je vjerojatno bio presudni trenutak za francuski rukomet i njegov uzlet. Tada su postojali Venniesiux sa Seadom Hasanefendićem, OM Vitrolles, već prije toga Daniel Costantini slagao je reprezentaciju koja će na Islandu 1995. prvi puta u povijesti postati svjetski prvak, kao prvi francuski tim u sportu uopće.
Eksplozija 2003. godine
A ustvari sve je to počelo s ekipiranjem Montpelliera koji se tada polako s Canayerom počeo dizati i postao jedan od najboljih europskih klubova u povijesti. Montpellier je od dolaska Patricea Canayera osvojio 14 naslova prvaka Francuske, 13 puta kup Francuske, 10 puta liga kup, tri puta i Superkup koji je uveden kasnije. Taj Montpellier nije bio velika momčad, uzlet je počeo 1996. i bio je jako kratak, do osmine finala Lige prvaka kada ih je skinuo moćni švicarski Winterhur.
No Montpellier je nastavio svojim putem, nizali su domaće uspjehe, polako je dolazila sve češće i Europa i 2003. dogodila se velika eksplozija. Montpellier je postao prvak Europe. U četvrtfinalu su izbacili naš Zagreb, u polufinalu ljubljanske Prule, u velikom finalu došli do rijetko viđenog preokreta u povijesti vrhunskog europskog rukometa. Naime, nakon -8 poraza od San Antonija u Pamploni, Montpellier je kod kuće pobijedio 11 razlike i otišao do prvog naslova europskog prvaka. Pazite, u dresu tog San Antonija igrali su Jakimović, Richardson koji je došao baš iz Montpelliera, Rivero, Garralda, Kiseljev...
Francuska generacija koja je osvojila prvi svjetski naslov s Volleom, Stoecklinom, Perreuxom, Gardentom... polako je silazila sa scene, dok se pojavljivala druga koja će kasnije pokoriti rukometni svijet kao najveća reprezentacija u povijesti rukometa. Canayer je iskusnima poput Brune Martinija, Laurenta Puigsegura priključio mladiće poput Nikole Karabatića, Gregoryja Anquetila, Michaela Guigoua, Jeromea Fernandeza, Didiera Dinarta, Franca Junillona, Andreja Golića, Thierryja Omeyera i klub s juga francuske ponio je francuski rukomet do snova.
Treća različita generacija
I što je još veća posebnost? Činjenica da je taj isti Montpellier sa Canayerom na čelu, 15 godina kasnije u Kölnu ponio svoj drugi europski naslov u povijesti, promoviravši na neki način nastavak te francuske dominacije s trećom generacijom u svjetskom rukometu. Montpellier je tada u Köln došao kao autsajder, prvo je u polufinalu svladao Vardar, pa u finalu Nantes i postao prvak Europe. U toj momčadi su igrali Ludovic Fabregas, Melvin Richardson, Valentine Porte, vratari su bili Vincent Gerard i Nikola Portner koji danas brani gol prvaka Europe Magdeburga. U tom timu su bili i Egipćanin Shebib i Argentinac Diego Simonet i Litavac Truhanovicius i Slovenac Kavtičnik...
Bilo je to nešto drugačije vrijeme kojem se klub uspio sjajno prilagoditi, no istina je da su se odnosi u francuskom rukometu promijenili, posebno kad se pojavio PSG koji je kud i kamo financijski moćniji. Tu je sada i moćni Nantes, recimo Chambery koji je uvijek bio vrh taj pritisak nije mogao izdržati, ali Montpellier jest. Lani su bili izvan Lige prvaka, treći, ali su onda na kraju prošle sezone izborili drugim mjestom ispred Nantesa povratak u Ligu prvaka.
Nije se lako nositi sa svim time, Canayer je to najviše osjetio na svojoj koži i jednostavno se umorio, odlučio je da će nakon ove sezone napustiti trenersko mjesto u klubu. Naravno da su nakon 30 godina svi zatečeni i da će to biti promjena kakvu ovaj klub dosad skoro da i nije imao. Danas je prava rijetkost da se neki trener zadrži dvije, tri sezone na čelu kluba, Patrice Canayer je izdržao čak 30 i zato zaslužuje sa svim velikim dosezima koje je ostvario posebno mjesto u francuskom rukometu.
- Dosta je bilo - jednostavno je zaključio pred novinarima proteklih dana.
Ništa nije vječno
Razloge nije navodio, uostalom, nije ni bitno nakon toliko vremena. Kada su ga pitali što mu je najteže palo u karijeri, sjetio se 2011. godine kada je Valero Rivera odlučio otići iz Barcelone i mnogi su Canayera vidjeli kao njegovog nasljednika. Ali nije Sandro Rossel, tadašnji prvi čovjek katalonskog giganta koji je na to mjesto odlučio postaviti Xesca Espara, lojalnog trenera iz kluba. Canayer je ostao u Montpellieru, jednom se čak nakon odlaska Line Červara spominjao i kao mogući hrvatski izbornik, ali od toga nije bilo ništa.
Na kraju ove sezone, Montpellier će podvući crtu i krenuti nekim drugačijim putom nego dosad. A vrijeme će pokazati koliko mu je značio Patrice Canayer. I ne samo njemu nego i francuskom rukometu, jer dok su u Montpellieru uvijek dominirali Francuzi, u PSG-u ili Nantesu to su uglavnom stranci i otvara se dosta bitno pitanje za francuski rukomet u budućnosti. Ono sada ne izgleda prebitno, ali... Ništa nije vječno.
Trener - igrači - klub
S Canayerom iz Montpelliera će otići i jedan sustav rada koji je bio izuzetno naporan i zahtjevan, ali koji se u konačnici pokazao sjajnim za sve što će se događati. Uspostaviti takav sustav nije bilo lako, još teže je bilo održati da se nikome ne treba prilagođavati, dok je prošlo kroz njega pregršt velikih igrača. To je uspjeh Canayera, ali i kluba i igrača koji su sve to iznijeli na svojim leđima.
Zato i jesu uspješni i traju.