Od početka je bilo jasno - bit će ovo blackout! A što sada? Uvijek smo bili najbolji protiv najjačih...

Protiv Crne Gore se dogodila najgora stvar u najgorem trenutku, taman na početku drugog kruga kad se usmjeravaju stvari mi smo imali blackout cijele ekipe. Nažalost, takve stvari se događaju, a od početka utakmice je to bilo jasno po govoru tijela.

Vrlo jednostavno, ne možeš igrati obranu na ovoj razini natjecanja tako da igraš odbojku, a ne rukomet. Stalno blokirati, izmišljati, umjesto da budeš konkretan u prekidu, u kontaktu, ne možeš reći da moraju ostati dva igrača na liniji jer je njihov pivot odličan, a meni je logično da treba izaći van. Pa nama je i krilo iz polukontre zabijalo izvana.

A čim nemaš prekida napada suparnika, drukčija je i igra u napadu. Ne samo zbog kontri, nego zbog psihološke stabilnosti u napadu. Kad igraš dobro u obrani, kad si svjestan da ćeš se obraniti, onda si i u napadu slobodniji. Ruka se ukoči kad nemaš sigurnosti u obrani. Ne možeš pobijediti s 32 primljena gola. Pa mi smo na prošlom EP primili od Norveške manje golova nakon dva produžetka nego sad u 60 minuta.

Sasvim sigurno da cijela situacija oko pozitivnih igrača ima određeni dio utjecaja na ono što se dogodilo, jer stalno očekuješ tko će sljedeći otpasti, puno smo morali i promijeniti igrača, ali sve to nije odlučujuće. Pa i Crnogorci su ostali bez tri jako bitna igrača pa su postavili sustav igre. Oni su nas svojom igrom u obrani zaustavili, a po meni, mi smo opet bespotrebno forsirali igru na pivota umjesto da se raširimo. Svi moraju preuzimati odgovornost, krila moraju sudjelovati u igri, ne znam koliko smo stvorili šansi na lijevom krilu i jesmo li uopće. Vanjska linija, na žalost, nije dobro odigrala. Lučin je u prvom poluvremenu imao pred kraj ishitrene šuteve u 10 sekundi, a trebalo je igrati duže, Martinović nije bio na razini, ali on sad prolazi put od nepoznatog igrača do onoga na koga svi obraćaju pažnju i ni to nije lako. Dok je Cindrić vukao bilo je dobro, ali kad više nije mogao, nije bilo dobro.

I da, njihov golman je odlično branio i vidim da se sad mnogi čude, ali Nebojša Simić nije iznenađenje. Čovjek je već dugo godina jedan od najboljih golmana. Ono što boli, mada znam da su naši igrači htjeli, činjenica je da je u toj utakmici Crna Gora pokazala puno više energije. Znamo da se oni ne predaju do kraja, morali smo se na to pripremiti, a mi smo izgledali kao mlaka voda.

Nenad Šoštarić

BO AMSTRUP Ritzau Scanpix Via Afp

Je li bio podcjenjivanja? Mislim da je to više spada pod naš mentalitet, ne samo u rukometu, čak ne ni samo u sportu, nego u svemu što radimo. Nekad jednostavno već unaprijed pobijedimo neku utakmicu koja nije ni počela. Ja svojim igračicama stalno, stalno, stalno ponavljam, nebitno protiv koga igramo i kolika je razlika u kvaliteti, recimo, u domaćem prvenstvu "ne precjenjuj, ne podcjenjuj". Svi rade, svi se trude, nemaš razloga nekoga podcjenjivati, nastoj dati sve o sebe, fokusiraj se na sebe i svoju izvedbu i kad svatko tako napravi bit će bolje. Ne, ne mislim da smo mi svjesno podcijenili Crnu Goru, ali vjerojatno je negdje u podsvijesti bilo "samo da riješimo tu Crnu goru pa idemo na Dansku".

Što dalje? Ovo je turnirski sustav, ono što se dogodilo jučer moraš zaboraviti, to više ne možeš promijeniti i moraš se koncentrirati na sutra. Igrati tako da daš sve do sebe, najviše što možeš i to je sve što moraš. Nema smisla razglabati o prolivenom mlijeku, moraš se fokusirati na ono na što možeš utjecati.

Danska je jaka, imala je nešto problema s Islandom, ali ne prevelikih. I ona ima vrlo kvalitetne vanjske, kvalitetne golmane, favorit su cijelog EP, ali mi smo uglavnom bili najbolji protiv najjačih. U takvim smo utakmicama znali izvlačiti zadnje atome snage i vjerujem da možemo odigrati dobru utakmicu.

Kako birati između igrača do kraja? Moj stav je vrlo jednostavan - u reprezentaciji moraju biti trenutačno najbolji, imali 40 godina ili 17. Sigurno znam da se krenulo i u pripreme i na EP s točno određenim planovima i cijevima, ali je prvenstvo specifično, ne možemo više puno razgovarati ni o sportu, no složio bih se s onima koji kažu kako drugima, tako i nama. Ljudi koji su unutra znaju najbolje tko može i koliko i što treba napraviti, a na nama je da im vjerujemo, uostalom oni su ti koji i odlučuju i odgovaraju.