NAJMLAĐI I NAJSTARIJI Čovjek koji je godinama uništavao Hrvatsku prvi je kandidat za konačni odlazak u mirovinu

Dugačak je popis igrača kojih nema na EP-u u Poljskoj, a kao veterani su igrali na zadnjem SP-u u Kataru prije točno godinu dana.

Zbog toga je većina reprezentacija u Poljskoj u prosjeku puno mlađa od uobičajenog prosjeka u kojem su momčadi nastupale na velikim natjecanjima. Uvijek se ta brojka kretala oko prosjeka od 30-ak godina. Najbolja nam je ilustracija upravo hrvatska reprezentacija jer je izbornik Babić u Katowice doveo 16 igrača čiji je prosjek samo 27 godina. Najstariji među našima je Ivan Stevanović, koji je prebacio “Isusove godine”(s 34 na leđima je debitant na velikim natjecanjima), iza njega je Zlatko Horvat s 32, zatim Mirko Alilović s 31...

Najmlađi u reprezentaciji je Luka Šebetić koji je uskočio u momčad nakon ozljede njegova imenjaka Stepančića. Šebetić je 1994. godište, no on ipak nije u skupini deset najmlađih igrača na turniru. Najmlađi igrač na EP-u je Francuz Benoit Koukoud, koji je 1997. godište, godinu ranije rođeni su Šveđanin Lukas Nilsson, Makedonac Kuzmanovski, Rus Daško i Bjelorus Jurnjok...

Jednako tako, Stevanović ni približno nije najstariji sudionik prvenstva - to je “capo di tutti capi”, vječiti i najveći hrvatski “neprijatelj”, francuski vratar Thierry Omeyer, koji je rođen 2. studenoga 1976. i jedan je od samo sedam igrača koji su na EP-u, a rođeni su 1970-ih. Uz njega su tu slovenski vratar Gorazd Škof (1977.), srpski vratar Darko Stanić (1978.), a njegovo su godište i Poljak Slawomir Szmal te Šveđanin Mattias Andersson. Godinu kasnije rođeni su španjolski vratar Arpad Šterbik i Rus Černoivanov.

Naravno, nije teško primijetiti da su vratari najdugovječniji i čak ih je šest među “metuzalemima” rođenima 1970-ih. Jedini igrač iz polja je spomenuti ruski pivot Černoivanov.

U tu priču, koja govori da na scenu u ovom razdoblju dolaze “neki novi klinci”, uklapa se i prosjek odigranih utakmica po reprezentacijama koji baš i nije previše impesivan. Oni koji malo više prate rukomet, priznat će da je to pomalo čudno jer se takve smjene generacija obavljaju u pravilu nakon završenog olimpijskog ciklusa, a ne u najvažnijem trenutku, nekoliko mjeseci uoči Olimpijskih igara, kao sada. Specifična je situacija s našom reprezentacijom jer su u Hrvatskom rukometnom savezu odlučili da je najvažnije najbolji biti tek za dvije godine kad se u Hrvatskoj održava sljedeće Europsko prvenstvo. U našoj je momčadi čak pet igrača koji nikad nisu nastupili na velikom natjecanju: Stevanović, unatoč svojim ozbiljnim godinama, najmlađi Luka Šebetić, zatim Luka Cindrić, Antonijo Kovačević i Marko Mamić.

Kad se u obzir uzme da ni Ilija Brozović, ni Marino Marić nemaju previše reprezentativnog iskustva, ne čudi činjenica što su naši reprezentativci među najneiskusnijima od svih koji su trenutačno u Poljskoj. O tome, pak, svjedoči drugi statistički podatak da prosječni hrvatski igrač u Poljskoj ima samo 63,9 nastupa za nacionalnu momčad. Prema tom smo kriteriju negdje u sredini, a naprosto je nevjerojatan podatak da njemački reprezentativac u prosjeku ima samo 39,9 nastupa u dresu s državnim grbom, no to je posljedica činjenice da im je zbog ozljeda otpala praktično cijela prva postava. Tu je zanemariv i podatak da su Crnogorci još neiskusniji (samo 15,3 nastupa), ali to je posljedica činjenice da su oni vrlo mlada samostalna država koja dosad nije igrala na velikim natjecanjima.

S druge strane, najiskusnija je reprezentacija Islanda, njihov je prosjek čak 143,1 nastup za reprezentaciju, jer oni već godinama praktično ništa nisu mijenjali u reprezentaciji i oslanjaju se samo na provjerene iskusne igrače. Uz njih, samo su još Poljska (103,8) i Francuska (102,4) momčadi čiji je prosjek veći od okruglih 100. Nije to jedino mjerilo, no prema dosadašnjim rezultatima je vidljivo da je iskustvo vrlo bitan faktor.