Sve zna, sve čuje, sve prati. Makar je danas u Skoplju, makar je Lino Červar nakon osam godina, šest medalja, devet polufinala odlučio napisati oproštajno pismo, dojam je da sve to oko odlaska još nije “prebolio”. A i nije to tako jednostavno... Šutnja nije mogla trajati vječno, makar se dugo lomio, progovoriti ili ne. Ipak, ne bi bilo u redu da čovjek koji ima pravo puno toga reći šuti tako dugo. I... Puno je toga rekao, puno se toga između redaka može pročitati o razlozima zašto je počeo pisati, a ne trenirati Hrvatsku. Na pitanja nikad ne odgovara banalno, izravno, uvijek će dati razlog i ostaviti povod za razmišljanje...
Malo ste pretihi?
- Ništa strašno, sve je OK. Kako sam došao, tako sam i otišao, bez velike pompe, bez velikih riječi, ali ponosan na sve što sam uspio u ovih osam godina. Ne samo zbog seniorskih medalja, nego i zbog medalja mladih, a osvojili smo ih sve skupa 12 u proteklih osam godina, što je velika stvar, stvar koja govori o radu, sustavu. Jednostavno sam smatrao da je vrijeme za odmak nakon tako dugog vremena, a kako nastojim na stvari gledati s pozitivne strane, želio bih da taj moj odlazak bude poruka, u prvom redu “rukometašima”, da trebaju zajedništvo s kojim smo dolazili do svih velikih ostvarenja. Što se mene tiče, život ide dalje, ništa nije vječno, niti sam se ja umorio. Uvijek učim i želim se dokazati.
Je li novac bio presudan u priči?
- Neee, apsolutno.
Želio se osvrnuti na još jednu stvar...
- Spočitavalo mi se da sam, na neki način, “politički izbornik” i doista mi sve to nije jasno nakon toliko vremena. Po tome me, kada sam dolazio 2002, postavio Račan. A nisam došao kao bezimeni, nisam došao a da ništa prije toga u rukometu nisam napravio. Nakon svega toga prebacivati mi da sam politički izbor...
Jeste li rekli zbogom hrvatskom rukometu?
- Ne, nisam.
Hoćete li se vratiti za SP? Dojam je da su svi u HRS-u ostavili ostavili otvorena vrata, a dojam je da ih ni vi niste zatvorili oproštajnim pismom?
- Hoću li se i kada uopće vratiti ovisi o tome kako će se stvari koje sam zamišljao uopće odvijati. Kažem, bilo bi glupo reći da mi je svejedno. Pitanje nije tako jednostavno kako izgleda. Postoje dvije ključne stvari na koje treba odgovoriti s da ili ne, oko kojih ne smije biti okolišanja. Prva je mogu li se u mladim uzrastima prepoznati potencijali za velike stvari i drugo, mogu li se mladi odgajati na visokoj razini tehničke i taktičke obučenosti? Bez tih konkretnih odgovora nećemo naprijed, bez obzira imamo li šest medalja mladih. Držim da su ključne stvari za momčad vratar, pivot i dva vanjska, a mi bez potencijala jednog Lackovića nećemo visoko u budućnosti. Trebaju nam Carlen, Accambray, Petrail, a mi to trebamo stvoriti.
Na pitanje vraćate li se ili ne, niste direktno odgovorili?
- Ne, ponavljam, ovisi o tome kako će se stvari razvijati...
Koliko je činjenica da ste ušli u projekt London, a onda se u Skoplju našli distancirani od njega utjecala na to da se povučete. Jeste li očekivati da ćete više biti s tim mladim snagama?
- Rekao sam, rukomet je elitno dobro ovog naroda i ne može ne imati krov nad glavom. A mi smo imali SP, pa smo ostali bez krova nad glavom koji nam je obećan i možda će se netko naljutiti kada kažem da Zagreb nikada neće biti vrhunski dok trenira u Kutiji šibica. To je sve što ću reći o tome. I nikad mi neće biti svejedno zbog svega...
Goluža mora biti samostalan!
Vaš nasljednik je Slavko Goluža. Rekao je da mu neće biti teško biti vam pomoćnik na SP-u?
- Drago mi je vidjeti da se poštuje redoslijed stvari. Prije neki dan dobio sam SMS poruku od Magija (Senjanin Maglajlija) koji kaže: “Ako se jednog dana vratite, htio bih vam ponovo biti pomoćnik u Zagrebu.” Mislim da tako gleda i Ivandija i drago mi je da smo u tom smislu došli na drugačiju razinu. A što se Goluže tiče, reći ću ovako? Nekad čovjeku paše kad mu se “titra”, a onda dođe u situaciju da zagrize kiselu jabuku. I sam sam bio u takvim situacijama u mnogo navrata. On tu mora biti čvrst. On je veliko ime hrvatskog rukometa, ušao je u ovaj posao odlučan da nešto napravi, ali će kroz vrijeme tek morati izgraditi svoju trenersku prepoznatljivost, tu mu nitko ne može pomoći. To je iskustvo koje mora steći. Mora biti svoj, vjerovati u to što radi i stajati iza odluka. Težak ga posao očekuje, ali znam da to njemu nije novost, nikad nije pobjegao od problema. Meni su govorili da mi drugi sastavljaju momčad, da manipuliraju, a ja sam izvlačio Čarapine, Mataje, Hrvatine i stajao iza toga i kada nije bilo lako. Poruka je da je Goluža taj koji mora vući poteze. Vjerujem u njega, kao i u cijeli stručni stožer, jer to su dečki s kojima sam radio, i on, i Šola, i Babić, i kondicijski Tomljanović.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....