Legendarni Nikša Kaleb 'razmontirao' Francuze: 'Who the fuck is Omeyer?'

Pričali smo nakon poraza od Norveške i rekli ste da vjerujete u ovu našu novu generaciju, iako je javnost u tim trenucima dečkima pokazala 'palac dolje'. Nakon što su nam Norvežani zabili 25 golova s vanjskih pozicija, obrana se u sljedeće dvije utakmice preporodila i bez ijednog gola ostavila dva bombardera - Palmarssona i Lazarova. Zvuči pomalo nestvarno...

Ispada da sam bio u pravu kad sam govorio da ne trebamo napadati naše golmane jer bez prave obrane ni oni ne mogu ništa. I eto, s pravom obranom, sve se promijenilo, a znao sam da naši igrači to mogu. Što se tiče Francuza, to je ekipa s kojom je gušt igrat' jer je to rukomet na najvišoj razini. A druga stvar zbog koje je gušt igrat' protiv Francuza je to što oni igraju jako i oštro, ne grubo i prljavo, i zato im treba odgovorit' ako ne jačom onda barem istom mjerom. Kad se sudariš s bilo kojim njihovim igračem, gdje god da udariš, kao da si udario u lakat. Savršeno su utrenirani. Doduše, ne znam kako će žene shvatit' ovo, ali u sportskom smislu su baš tvrdi, prave atlete. I zapravo je ključ igre protiv takve Francuske - superiorna obrana. Tko uspije odigrati pravu obranu puno će lakše pomoći svojim golmanima iz čega se onda mogu zabijati oni lagani golovi. Jer kad netko dođe u priliku zabiti lagani gol, nema tu pomoći da je na vratima ne znam kakav Omeyer, dakle kad mu se šutira bez obrane. A s druge strane, treba imati vjere u sebe i šutirati kao što je Mamić Makedoncima skakao s 11 metara. Ili kao što im je Bielecki šutirao s 10, 11 metara i rešetao Omeyera. A njihova obrana to nije očekivala, jer oni misle 'mi smo toliko jaki da nam se nitko ne smije probližiti'. Tako i mi moramo imati hrabrosti i vjere u sebe jer koliko god se mi fizički iscrpili na toj utakmici, to nam kasnije može dati veliko samopouzdanje koje ti nadoknadi i gubitak snage i koji ti kompenzira oporavak. Takvu situaciju smo mi imali na Svjetskom prvenstvu u Portugalu 2003. godine kada smo pobijedili Dance od kojih smo, pa neću reći strahovali, ali koje smo jako respektirali. A onda smo ih glatko pobijedili i nakon utakmice sa smješkom sjedili u jacuziju i razgovarali o utakmici, i više nitko nije spominjao one naredne utakmice, jednostavno smo znali da idemo do kraja. To samopouzdanje i taj optimizam se mogao osjetiti u zraku, bio je to jedan poseban trenutak kakav priželjkujem i našim dečkima.

Znači, svjetsko zlato je iskovano u jacuzziju...

Tako je, i napominjem, to je bila situaciju nakon četvrtfinala, još su dvije utakmice bile pred nama, a to samopouzdanje koje smo dobili zbog pobjede protiv Danaca nas je dodatno katapultiralo prema finalu i osvajanju prvenstva. A Dance smo zgazili, sjećam se da je Pero Metličić imao šut 10 od 10 protiv Kaspera Hvidta kojI je bio njegov klupski kolega i koji je u to vrijeme bio kategorija Omeyera. Dakle, može se protiv svakoga uz puno vjere u sebe. Protiv Francuza tu jaku obranu trebamo igrati svih 60 minuta i dodao bih još jednu posebnu stvar. Jako je teško očekivat' da ćemo mi protiv Francuza voditi sedam, osam golova razlike u 15. minuti. To će stalno biti utakmica na granici izdržljivosti i ne treba se ustručavati pozvati time-out ako budemo u vodstvu dva, tri gola razlike, da bi se igrači odmorili i zadržali prednost. A ne očekivati da ako smo poveli sa dva razlike,da ćemo sad ćemo odjedanput skočit' na pet. Ne želim se miješati u posao Željka Babića, daleko od toga, nego samo iznosim svoj osobni stav. Govorim samo za time-out, nema smisla sad da ja idem sugerirat 'igraj ovakvu ili onakvu obranu', to niti ne želim.

Ova je generacija igrama protiv Islanda i Makedonije nagovijestila da bi mogla postati jedna nova, posebna vrijednost našeg sporta. Kakav je vaš osjećaj, što prognozirate protiv Francuza koji su ipak razina, dvije više. Bjelorusiji su, primjerice, prebacili u 'četvrtu brzinu' i samljeli ih s 15 razlike već u prvom poluvremenu.

Da se razumijemo, mi smo ostavili Palmarssona i Kiru Lazarova bez gola, a to nešto vrijedi u rukometu. Na stranu što je reprezentacija Makedonije izgledala ukopana kao gusjeničar, bager na terenu, što se tiče vraćanja u obranu. Bili su jako spori, i naravno, naši su to itekako koristili. Što se tiče makedonskog napada, oni su kvalitetni igrači, ali kad im ne ide, oni se pouzdaju u onu staru 'riješit će to Kiro'. I sad kad ni Kiro nije mogao, onda su svi potonuli. To je za nas bila za nijansu lakša utakmicu u odnosu na onu protiv Islanda. Ali zajedničko i za jedan i drugi susret je to što se na našim igračima vidjelo da su željni krvi, ako tako mogu reći. Dakle, željni iskupljenja zbog one utakmice protiv Norveške. I onda su naravno, uz tu dobru obranu gdje smo bili puno gušći i pokretljiviji nego protiv Norveške, i golmani došli do izražaja, kontre su došle do izražaja, i slika na kraju je potpuno drugačija.

Naša pomlađena reprezentacija ne bi trebala biti opterećena starim 'kompleksom Francuza' koji nas već godinama pobjeđuju u velikim utakmicama. Može li i to odigrati ulogu ove subote?

Nije stvar kompleksa, nego je stvar naših grešaka. Da ja sad ne nabrajam, ali činjenica je da dok god smo protiv Francuske igrali na snagu i tehničku potkovanost, mi smo ih pobjeđivali. Dakle, od 2003. do 2008. mi smo dobili četiri od pet utakmica protiv Francuske. Što u Portugalu, što u Tunisu, što u Norveškoj... dakle u polufinalu u Tunisu, u polufinalu u Norveškoj..., i onda smo izgubili u Hrvatskoj 2009. Ali zašto znam i govorim za ovo razdoblje 2003. do 2008. godine... Zato što smo tada u reprezentaciji između ostalih igrali Dominiković, Špoljarić, Sulić i ja. Kada se nas počelo proglašavati starijima i istiskivati, tu je naša kvaliteta počela padati, gubili smo utakmice protiv Francuza prvenstveno zbog nedostatka snage i obrane. E sad, Francuzi su do danas nastavili sa školovanjem svojih kadrova na način da budu tehnički potkovani, ali i na vrhunskom fizičkom nivou, da budu atletski superiorni, dok se kod nas ta atletska i fizička komponenta od malih nogu zanemaruje. E sad, ova nova hrvaska ekipa ima super predispozicije i za jedno i za drugo. I ima super predispozicije da se još dodatno popravi, i fizički i tehnički. S tim da su neki neki igrači su već na toj potrebnoj razini. U ovoj situaciji, koliko god ti Francuzi bili fizički superiorni, mi njima možemo odgovorit' sa svojim angažmanom jer antropološki imamo jednake predosipozicije kao i oni.

Mislite da se ta razlika u snazi ipak smanjila?

Ne mogu reći da se smanjila, ali je na dobrom putu da se smanji, osoboto zbog strategije HRS-a da ova ekipa manje više u istom sastavu bude na okupu sljedeće dvije godine i da svoju pravu vrijednost pokaže 2018. godine i nadalje. Daj Bože da oni već ove godine u Riju osvoje zlato, naravno, tko ikome daje ekskluzivvno pravo na zlato? Bilo bi lijepo kad bi već ove godine poosvajali sva zlata, nitko sretniji od nas, ali realnost je takva da se ova ekipa treba još uigravati, a da će negdje 2018. godine kad je u Hrvatskoj Europsko prvenstvo pokazati pravu zrelost.

Kakve su nam onda šanse ove subote?

Neću reć' da su veliki favoriti, ali Francuzi jesu favoriti. Dakle ne treba bježat' od toga, ali ne treba se toga ni plašit'. Oni su favoriti što se tiče tih imena, Karabatića, Sorhaindoa, Omeyera..., međutim, naše igrače stalno bombardiraju s pričama 'Omeyer je hobotnica, Omeyer je supermen', pa onda ne čudi što priča završava ovako kao do sada. Ma Omeyer je kategorija 'Who the fuck is Alise?', odnosno 'Who the fuck is Omeyer?'. Je, super je i Nikola Karabatić, i mi smo super prijatelji, on ima moj dres s olimpijade, ja njegov, ali da ja sad igram protiv Karabatića i da mu mogu zavezat' četiri faula i dva šamara ja bih to bez pardona napravio. A poslije utakmice bih ga zvao na piće. Znači, na utakmici nema prijateljstva, mi trebamo odigrat bez pardona, ne opterećivat se ni njihovim imenima ni reputacijom, ni ničim nego se ponašat' u skladu s onom 'moj zadatak je njega oplest, pa ako on uspije zabit gol nakon što ga ja opletem, svaka mu čast'. Ali onda nemam sebi što zamjerit'. Međutim, ako ja držim ruke u džepovima pa on pored mene šutira, e onda nek' tuku po meni, nek' pljuju po meni jer nisam bio pravi. Eto, to je sva filozofija.