Legendarni kapetan: 'Poljska će pokazati da se u našim klincima skrivaju lavovi'

Kako je taj znao poletjeti terenom, u obrani i napadu na vrhunskom nivou svih 60 minuta, ljevica bi sijevnula zrakom, a suparnički bi vratar morao po loptu u mrežu. Gracioznost i silina u istom trenutku, samozatajnost i odlučnost isto tako. Naravno, riječ je o dugogodišnjem kapetanu zlatne generacije hrvatskog rukometa Petru Metličiću. Čovjek bez puno riječi, osim ako su nužne i dobrodošle, danas je u novoj ulozi kao desna ruka rukometnog izbornika Željka Babića. Pravi izbor, kapa do poda, gospodine Babiću.

Nakon što je bio jedna od glavnih karika u zlatima osvojenima na SP-u u Portugalu 2003. i Ateni 2004. kao i svim ostalim kasnijim medaljama na velikim natjecanjima do Hrvatske 2009., Metličić je bio u sjeni, sada se na velika vrata vratio u hrvatski rukomet. Europsko prvenstvo koje za desetak dana počinje u Poljskoj Metličiću će, jednako kao i Babiću, biti samo uspješan uvod u nove uspjehe hrvatskog rukometa.

- Sad sam se već malo navikao, na početku je bilo čudno. Uloga je nova, no u rukometu sam kod kuće i nema previše problema. Pomažem Željku koliko god mogu, na njemu je, naravno, veći dio posla. Najviše mu pomažem u kreiranju odnosa s igračima, većinu njih jako dobro poznajem, s mnogima sam i igrao, tako da je užitak raditi ovo što sada radim. Babiću sugeriram ponekad nešto na taktičkom planu, sve je u najboljem redu. Odlično je dok ne krenu utakmice, ali nadam se da će tako i ostati. Stres je, pritisak je velik, no bilo je tako i u igračko vrijeme. Ovo sada mi se čini puno težim jer ne mogu sam ništa konkretno učiniti. Na terenu se možeš iskaliti ako je potrebno, u ovoj ulozi je najvažnije ostati miran.

Petru je igrački autoritet velika pomoć, mlađi igraču u njemu vide uzor koji treba slijediti...

- Uvijek sam s ljudske strane bio otvoren, tako je i sada. Respekt postoji, ali to i nije problem ako imaš autoritet i znanje, ako možeš reći koju pametnu kad zatreba. To mi ne bi trebao predstavljati problem. Ponavljam, s mnogima sam igrao i znamo se jako dobro. Uvijek problemu pristupam s ljudske strane, ali u nekim stvarima ipak nema labavo, hijerarhija se mora znati. Zasad je i na tom planu sve u najboljem redu.

Kakve su reakcije mlađih igrača od kojih su mnogi prvi put na pripremama za veliko natjecanje?

- Ranije tijekom onih kvalifikacijskih utakmica (upravo za odlazak u Poljsku protiv Norveške, Turske i Nizozemske, nap.a.) nije bilo dosta vremena za pravo upoznavanje. No, već sada tijekom ovog prvog dijela priprema vidio sam da je zalaganje i kvaliteta rada na najboljem nivou. Ni ovim najmlađima nemamo što prigovoriti. Neću reći da je idealno, ali imamo dosta talenata i igrača, koji daju sve od sebe i dobro reagiraju. No, jedno je trenirati, a nešto sasvim drugo kad dođe stres na utakmici. Puno je njih prvi put u ovim ulogama i tek treba vidjeti njihovu pravu reakciju. Što se tiče Babića i mene, mi ćemo napraviti sve da u psihičkom i fizičkom smislu oni budu top, ali na terenu sve ovisi i o puno drugih faktora, pa i o sreći. Zasad smo super zadovoljni.

Mnogi poznavatelji rukometa smatraju da je ova generacija puna predobrih dječaka koji nisu “drčni” kao generacije prije. Gleda se to u negativnom kontekstu...

- Istina je, oni jesu puno finiji nego što je bila moja generacija. Ostalo je par mangupa, ali ne treba od tih mlađih igrača očekivati da budu preveliki fakini kad još nemaju nešto opipljivo iza sebe. Neki od njih to imaju u sebi i s vremenom će to i pokazati, siguran sam. Bez obzira na to neiskustvo, očekujem od njih da na terenu pokažu karakter, da se naljute i iskoče iz kože ako je to potrebno, to je važan dio koji vodi ka uspjehu. Da budu bezobrazni, da kažu protivniku neke stvari u lice, takve su sitne igre na terenu jako bitne. Nadam se da u nekima stvarno čuče lavovi. Ako si predobar, drag i pošten, malo je od toga koristi na terenu. Ima u njima 'dinamita', izaći će to iz njih. Ako samo to pokažu, ja ću biti zadovoljan, bez obzira na rezultat u Poljskoj. Vjerujem u budućnost našeg rukometa, bit će tu još svega. Ne znam hoće li se to pokazati već sada u Poljskoj, no veliki sam optimist.

Poljska bi ipak morala donijeti mali pomak prema naprijed, bez obzira na smjenu generacije?

- Ne idemo mi u Poljsku na izlet, ali nekako više razmišljam o Olimpijskim igrama i Brazilu gdje se brani nekakva medalja. Nadam se da ćemo biti uspješni u tim kvalifikacijama za OI koje dolaze poslije Poljske te da ćemo u Brazilu biti još bolji. Naravno, posebno na našem EP-u u Hrvatskoj za dvije godine. Za Poljsku mi je najvažnije da dečki pokažu svakome da smo mi Hrvatska i da svatko mora krvavih koljena izaći s terena želi li nas pobijediti. To je osnovni cilj za Poljsku. Naravno, najviše bih volio da mi te kvalifikacije za Rio ne moramo niti igrati jer bi to značilo da smo na EP-u dogurali daleko. Objektivno, kvaliteta nam je takva da Brazil ne smijemo propustiti. Teoretski, može nam se dogoditi da nam u kvalifikacijskoj skupini budu tri europske momčadi, tada bi sve bilo teže, ne znamo gdje će se igrati... U svakom slučaju, to se ne bi smjelo propustiti i bila bi to velika šteta za ovu generaciju.

Desni vanjski, upravo Metličićeva pozicija uvijek je bilo jako oružje naše reprezentacije. Kako sada stvari stoje?

- Šteta je zbog ozljede Stepančića, on je već igrao na velikim natjecanjima. Nije imao prevelike uloge, no prava je šteta što se ozlijedio jer je mogao biti otkriće ovog natjecanja. Ostali smo, nažalost, na Marku Kopljaru, koji je načet s tim koljenom, ali bit će sve u redu. On je odličan momak, uvijek je davao sve od sebe, tako će i sada. Tu je i Luka Šebetić, možda je i neočekivano unutra, možda ne bi niti bio da se Stepančić nije ozlijedio. Od njega ne treba očekivati čuda, tek mu je 21 godina. Nisam ni ja bio moćan u njegovim godinama. Ima fantastičan potencijal, fizički je jak, ima igru u oba smjera. Možda mu fali malo rutine u napadu, ali to je očekivano u njegovim godinama.

Ukupno gledano, kakva je današnja Hrvatska?

- Ovo što imamo, u ovom je trenutku najbolje. Gledamo li formu, kako ljudi igraju, kakav je motiv... To je to i sreća je da nema nekih drugih bitnijih izostanaka. Mi moramo biti svjesni da smo ograničeni, da nemamo svu silu jakih igrača, no tako je uvijek bilo. Izbornik je napravio najpošteniji izbor, uzeo je trenutačno najbolje. Za nadati se je da neće više biti ozljeda jer smo 'kratki'. Svaki bi trener volio da ima 40 igrača pa da može birati, no to nemaju ni puno veće zemlje. Nama je u stožeru najbitnije da smo bili korektni, nismo odbacili nekoga jer ga mrzimo da bismo protežirali nekog drugog. Ovdje je s nama sve najbolje što u ovom trenutku imamo...