Naša rukometašica Ćamila Mičijević, djevojka koja je dala veliki obol europskoj bronci osvojenoj u Danskoj, ovih se dana smijala s naslovne stranice službene EHF-ove stranice eurohandball.com.
Do jučer nepoznata široj javnosti - čak i u Hrvatskoj - naša se reprezentativka sve češće nalazi u naslovnim ulogama. Igračica koja u francuskom Metz Handballu danas ostvaruje svoje snove prisjetila se još jednom svojih početaka. Ćamila je opet podijelila priču o teškim ratnim vremenima u Mostaru, iz kojeg je njezina obitelj otišla u Njemačku te se vratila nakon završetka rata.
"Sretno dijete"
"Cana" je i rođena u Njemačkoj, no Mostar joj je ostao u prelijepim sjećanjima:
- Mostar je poseban, podijeljen rijekom. Nažalost, rat je učinio svoje i moja je obitelj potražila spas u izbjeglištvu. Bili smo tipična izbjeglička obitelj u Njemačkoj, nismo znali jezik, ništa nismo imali. Nakon povratka počeli smo od nule, meni i sestrama bila je to velika promjena, roditelji su puno radili da naprave novu kuću.
Unatoč tužnoj priči, Ćamila opet o svemu priča s osmjehom na licu; kao u jednoj staroj pjesmi - "Pamtim samo sretne dane":
- Uz sve, imam samo lijepe uspomene, po čitave dane sam se igrala. U rukomet me uveo jedan prijatelj, počela sam igrati u Lokomotivi da bih prešla s druge strane Neretve u Katarinu.
"Mićka" je brzo prerasla tamošnju sredinu te su joj treneri savjetovali da nađe neki bolji klub:
- Bosna i Hercegovina nije imala reprezentaciju, lako sam se odlučila na odlazak u Rijeku. Tu sam dodatno napredovala i 2012. odlučila igrati za Hrvatsku za koju sam igrala u mlađim reprezentacijama.
Naravno, Ćamila je i dalje "rasla" te je otišla u mađarski Dunaújvárosi. Ni tu nije bio kraj mukama:
- Presretna što sam u dobrom klubu i što mi dobro ide, ozlijedila sam križne ligamente. Plakala sam puna tri dana, moji doma su također bili u komi. Možda najviše zbog njih, odlučila sam da je dosta "depresije" i počela naporno raditi da se što prije vratim rukometu. Operacija i rehabilitacija dobro su prošle, punih sedam mjeseci sam čekala. Sama sam sebi govorila i ponavljala - nisi ni prva ni zadnja kojoj se to dogodilo.
Mičijević je dočekala taj dan, no:
- Cijela je obitelj došla na tu utakmicu, da me iznenade, da budu uz mene. Nažalost, koljeno je opet popustilo. Sve zajedno, punih 16 mjeseci nisam igrala i opet sam tražila utjehu u obitelji. Nijednog trenutka nisam pomišljala da se ostavim rukometa.
Ostvarenje snova
Opet je, kaže, s njima u mislima počela oporavak.
- I tada sam opet u sebi ponavljala istu priču: OK, Ćamila, možeš ti to. Sad sve opet moram napraviti još jednom, ali uz bolju rehabilitaciju, bolje vježbe, sve je moralo biti bolje. I to sam i učinila. Ponovno sam naučila hodati, uživati u rukometu. Zahvalna sam Metzu što me uzeo nakon onako teških ozljeda. Osvajanje bronce na EP-u je bilo pravo malo čudo. San mi se ostvario...
Iako je vrlo rano otišla od kuće - zaključila je Ćamila - jedva čeka povratak u Mostar.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....