Kao što je bio neuhvatljiv suparnicima na Europskom prvenstvu tako je bio neuhvatljiv i za razgovor. Ali s opravdanim razlogom, zaslužio je proslaviti i europsko srebro, ali i nagradu za najbolje lijevo krilo Europe u konkurenciji do 19 godina. A kad smo Ivana Barbića napokon u srijedu “uhvatili” sami smo mu predložili odgodu za još jedan dan jer je ostao - bez glasa.
Bila je to očito dobra fešta?
- Tri dana smo feštali - smije se mladi Senjanin, a nakon samo nekoliko minuta shvatite zašto uz službene titule ima i neslužbenu, koju dijeli s Matejom Mandićem - titulu najvećeg zafrkanta u našoj U-19 reprezentaciji.
- Jesam, priznajem. Ali kad je trening ili utakmica onda nema zezancije, onda sam skroz ozbiljan, no čim završi...
Nakon izgubljenog finala baš i nije bio razgovorljiv, emocije su bile prejake, ali u međuvremenu je posložio sve dojmove.
- Svi smo bili malo tužni nakon finala i tek smo nakon koji dan postali svjesni što smo napravili i da je to velika stvar.
Nismo bili favoriti
Jeste li očekivali da bi u vašim rukama mogla završiti nagrada za najbolje lijevo krilo prvenstva?
- Do polufinala nisam, iako su mi prijatelji govorili da bih ju mogao osvojiti, a nakon polufinala sam i ja počeo razmišljati. Presretan sam, ali kako naš izbornik kaže sad treba uzeti gumicu, sve to izbrisati i idemo dalje.
Vi ste u reprezentaciju ušli kao član RK Senja, koji je B ligaš u Hrvatskoj, odnosno drugoligaš, a igrali ste protiv dečkiju koji igraju francusku ili njemačku ligu, jeste li o tome uopće razmišljali?
- Samo u smislu da mi je to još veći poticaj, a isto je bilo i s drugim dečkima. I nema tu neke razlike između njih i nas. Tko god nam je bio s druge stane imali smo isto ponašanje, na glavu unutra i dobiti ih.
On nije mogao izabrati najdražu utakmicu, odlučio se za dvije...
- Otvaranje protiv Portugala i polufinale protiv Slovenije. Mi nismo bili među dva-tri favorita prvenstva, možda tek peti, eventualno četvrti na toj listi, ali kad smo pobijedili Portugal dokazali smo si da možemo svakoga pobijediti i s tim smo stavom nastavili prvenstvo. Ma, mi smo bili tihi i samozatajni dok nije počelo, ali kad smo dobili tu prvu utakmicu rekli smo si “sad idemo dok kraja”.
Mandićevi govori
I tako su se i ponašali tijekom prvenstva, borba do kraja, svaki od njih.
- Svi smo radili jedan za drugoga, nema da će se netko štedjeti, ako ne možeš jasno to kažeš i ideš van i netko drugi umjesto tebe unutra.
A što se onda dogodilo u finalu?
- Iskreno, šest je utakmica bilo iza nas, ja se nisam mogao pomaknuti, možda je podsvjesno utjecalo i to što smo svi znali da nakon toga idemo doma...
Kako izgleda onaj zafrkantski dio u reprezentaciji objasnio nam je i na primjeru “najvažnijeg govora” uoči utakmice.
- Ja bih ozbiljno prozvao Mateja Mandića da nešto kaže i sad svi očekujemo što će reći, a on istupi pred nas i samo kaže “Dečki, ajmo mi to pobijediti” i naravno svi padamo do smijeha.
Ali nisu baš svi zafrkanti, nego su, kako kaže Barbić, savršena kombinacija.
- Nas tri-četiri smo zafrkanti, a ima i ozbiljnih, ne bismo se tako dobro slagali da nema i jednih i drugih, a najozbiljniji je Kuzma. Kapetan Dominik Kuzmanović.
- Da nema njega ne bih znao kad je sastanak, kad moram ići jesti, mi samo igramo rukomet, a Kuzma sve drži pod kontrolom. Bez njega se ne bismo znali organizirati, ipak smo mi samo rukometaši ha, ha. Iako, imamo mi i pametnih, recimo studenta matematike.
Patnja u Delnicama
Kaže kako mu nije bilo teško izdržati pripreme koje su počele 4. srpnja. Točnije, nije bilo teško osim početka...
- Pet dana u Delnicama, to je bila patnja. I da, dogovorili smo se od početka da nema brojanja dana, nego idemo dan po dan.
Ovaj tjedan ima odmor, ali već u četvrtak je bio na treningu. Zajedno s Marinom Božičevićem, još jednim srebrnim, koji je s njim u Senju.
- Sad ćemo se okupati, a popodne ćemo na trening RK Senja.
Njegovog dosadašnjeg kluba, a od ponedjeljka će nositi dres Dubrave.
- Imao sam puno ponuda, bilo ih je i izvana, iz Poljske, Njemačke, od nekoliko naših premijerligaša, ali izabrao sam Dubravu iz više razloga. Jedan od glavnih je Krešo Ivanković, moj izbornik koji će mi biti sad trener i u klubu i za njega nemam riječi, super mi je. Znam da ću još napredovati, da ću dobro raditi, a najbitnije mi je da igram. Ovo vidim kao korak naprijed, a onda kad prerastem tu stepenicu idemo dalje. Imam tek 18 godina, uskoro 19, i nisam niti jednog trenutaka razmišljao o odlasku van jer se moram razviti do kraja.
A kad dođe na trening Dubrave osjećat će se skoro kao da su se nastavili treninzi U19 reprezentacije jer s njim će biti i Marin Lisac, Matej Komljenović, Mislav Obradović i Adam Šalić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....