On je bio daleka preteča ovog rukometa kojem se danas stremi. Vidio je rukomet daleko unaprijed, vidio je ovaj rukomet u kojem se igra jako brzo, u kojem se jako puno trči, u kojem moraš imati odličnu obranu, a za njega to zapravo znači odličnog golmana i preciznost u napadu. I bio je jako dobar rukometaš, iznimno precizan, potpuno posvećen, Fanatik. Za njega bi ovaj današnji rukomet s brzim centrom bio savršen.
On je Ante Kostelić Gips, čovjek koji je živio nekoliko života, a u jednom od tih života dio puta mu je rame uz rame, iz dana u dan, suputnik bio čovjek koji ga je opisao u prethodnim rečenicama, igrač i rukometni trener Sead Hasanefendić.
Njih su dvojica u francuski Cannesa zajedno došli početkom ‘70-tih godina prošlog stoljeća, u sportsko društvo u kojem je rukomet bio samo jedna od sekcija, niti bitna, niti uspješna, na razini rekreacije, a s njima je to izgledalo ovako - iz četvrte u treću ligu, iz treće u drugu, iz druge u prvu. “Dvojac koji je jedan cjelina: Hasanefendić i Kostelić”, kako su opisani u jednom članku u francuskim novinama iz tog vremena.
Rukometaš Dinama
Ali život rukometaša Ante Kostelića, rođenog u kolovozu 1938. godine, počeo je puno ranije. U kultnoj zagrebačkoj V. gimnaziji, uz ogromnu ulogu profesora Zvonimira Suligoja.
- On nas je sve inficirao brojnim sportovima, ali najviše rukometom.
Od ekipe gimnazijalaca nastao je RK Polet, a Gips će puno godina kasnije uz osmijeh reći…
- Bila je to zapravo reprezentacija V. gimnazije, čak petorica smo išli u isti razred, možete li zamisliti, isti razred. Ma, bili smo balavanderi.
Ali “balavanderi” koji su sjajno igrali rukomet, uzastopno osvajali Zimsko prvenstvo Zagreba, natjecanje koje je tada imalo itekakvu težinu, a Gips Kostelić je dvaput bio najbolji strijelac. Bili su dobri, jako dobri, toliko da su u sezoni 1960/61. došli na korak do Prve jugoslavenske lige. Nisu se više zvali RK Polet, nego RK Dinamo, a na toj posljednjoj stepenici golobrade mladiće iz zagrebačkog Dinama zaustavio je Dinamo iz Pančeva.
- Rekao je tada Janez Snoj “pa što bi rekli ovi iz Beograda da ste vi ušli u ligu, a ne Dinamo iz Pančeva“ - dobro pamti Ante Kostelić. - Nakon toga smo se razišli, RK Dinamo se ugasio, ja sam otišao u Mladost, Zrik Pavičić u Zagreb…
I sam je jednu sezonu odigrao za Zagreb, reći će “zahvaljujući baš Zriku Pavičiću“, i kao zagrebaš postao prvak Jugoslavije.
Ali nije Gips bio samo rukometaš, u vodi se osjećao kao riba, uostalom on je i vješt ronilac. Bio je član plivačkog kluba Mladost, a iz tog vremena posebno pamti nastup u finalu Juniorskog prvenstva Jugoslavije na 100 leđno, igrao je i vaterpolo, na jednom juniorskom prvenstvu u Dubrovniku bio je i najbolji strijelac. Golovi su ono što je njega uvijek najviše zanimalo, u kojem god sportu se loptačkom sportu okušao.
I lijevo i desno krilo
Usporedno s rukometom bio je skijaš, član skijaškog kluba Končar i njemu je bilo potpuno normalno u subotu odigrati rukometnu utakmicu u dresu Mladosti, a u nedjelju prijepodne na Sljemenu biti treći u skijaškoj utrci na Sljemenu.
Bilo je to drukčije vrijeme, vrijeme u kojem su se još moglo paralelno “gurati” dva sporta, ali i tada samo ako si bio poseban. I potpuno posvećen onome što radiš, a on je bio do srži sportaš i toliko posvećen da je za mnoge tada, kao i godinama kasnije, bio čudak, “onaj ludi Gips”. Iako nije tu bilo nikakve ludosti, osim ako je ludost nastojanje da sebe radom pretvoriš u najbolju verziju sebe koja je moguća. Bio je pivot, ali igrao je i krilo…
- I lijevo i desno, zapravo sve na crti sam igrao.
I nije ga zanimalo druženje nakon treninga, “pivica za opuštanje”, njemu treninga nikad nije bilo dovoljno. Legendarni Rudi Carek mu je bio i trener i suigrač u Mladosti, a u jednom razgovoru za Nacional je svojevremeno ispričao…
- Trenirao je kao lud, doslovce dan i noć, pa je uvijek bio fizički fenomenalno pripremljen. Bio je izvanredno brz, imao je sjajnu kontru, a na crti se uvijek uspijevao oteti kontroli pa je često dobivao loptu. Nakon završetka treninga, igrači su odlazili na pivo, a ja sam ostajao s Gipsom i satima mu dodavao lopte na crtu ili na krilo. Gips se onda bacao u šesterac i gađao okvir vrata. I tako stotine puta. Tada se igralo na šljaci ili betonu i svaki je pad bio bolan i opasan.
Gipsova ramena su to itekako osjetila, ali njega ništa nije moglo zaustaviti. A od ranih dana imao je sposobnost uvući u taj svoj čudesni vrtlog i ljude oko sebe. Barem neke...
- Kako sam istodobno bio trener i igrač, pa sam i sam vježbao, tako je Gips s vremenom postajao zapravo moj trener. Sve me više tjerao da pucam, skačem, sprintam, izvodim vježbe koje je on izmišljao. Gips je imao nevjerojatnu sposobnost da svoj entuzijazam prenosi na druge - ispričao je tada Carek, a sličnu priču podijelit će i Hasanefendić iz vremena kad su zajedno bili u Cannesu, ali i mnogi drugi.
- Ja nisam želio biti samo jak, ili samo izdržljiv, ja sam htio biti oboje - u jednoj će rečenici Gips objasniti raznovrsnost svojih treninga.
Pouka iz Sarajeva
Koliko je daleko išta njegova posvećenost detaljima oslikava i priča koju nam je davno ispričao. Iz utakmice u utakmicu, iz treninga u trening, proučavao je gdje se najčešće odbije lopta nakon neiskorištenog sedmerca kako bi on bio najbliže tom mjestu i lopti, naravno, koja je potom redovito završavala u golu.
Ili podatak da nije čekao izvođenje sedmerca iza linije deveterca, nego bi stao na deset metara i potpuno fokusiran čekao zvižduk suca kako bi krenuo u točno onom djeliću sekunde koji mu je omogućavao da “prozuji” pokraj onih koji su čekali na “normalnom” mjestu i tek bi zakoračili u smjeru lopte. Ali da je još nekome i palo na pamet tako detaljno se pripremati u situacijama kad je on bio izvođač ne bi im puno pomoglo. Koliko je bio precizan dovoljno govori podatak da je jednu sezonu u Francuskoj završio sa samo jednim (!?) promašenim sedmercem. Cijelu sezonu.
Imati u momčadi igrača koji ne zna što je to zabušavanje, koji će iz dana u dan smišljati način kako se učiniti boljim, za kojeg nema prepreke koju neće preskočiti da bi došao do cilja, za kojeg riječi “ne mogu”, “odustajanje” i slične ne postoje u rječniku, ideal su za svakog trenera, suigrače, navijače, novinare. Točno?
U njegovom slučaju to nije bilo tako. On je očito bio previše drukčiji, previše “preteča”, kako bi ga nazvao Hasanefendić, previše ono što mnogi koji su odlučivali i vukli konce nisu bili. Jer nisu htjeli biti, nisu mogli biti ili nisu znali biti.
Ono što se dogodilo na Turniru gradova u Sarajevu, a bio je turnir s kojeg su se birali kandidati za rukometnu reprezentaciju Jugoslavije, za popis od 24 igrača, odrazilo se zapravo za sve ono što je kasnije radio u sportu.
- Bio sam najbolji strijelac i proglašen sam najboljim igračem turnira, još imam doma pehar koji sam dobio.
Ali nije dobio poziv. Ni među 24. Nije dobio poziv koji je apsolutno zaslužio. Bio je jednostavno - preskočen.
- Nakon toga sam postao manijak što se tiče zabijanja golova.
Iz jednostavnog razloga…
- To mi ne može nitko uzeti. Ne moram biti španer, piši i govori o drugima da su španeri, ali samo ti zapiši pokraj mog imena broj golova - Kostelić 6 ili Kostelić 10 ili Kostelić 17.
Brojke, ne interpretacija. Ili drukčije rečeno - istina. I pretvorio se u stroj za golove, savršeno precizan stroj. Jer nije bitno samo zabiti, bitno je zabiti svaku. Dobro, skoro svaku loptu koju šutneš, jer baš svaku ne može nitko. Iako je u nekim kategorijama došao jako blizu i tome, kao one sezone u dresu francuskog Cannesa kad je promašio tek jedan sedmerac ili kad su mu je prosjek golova po utakmici u sezoni bio 7 od 9 udaraca.
Sam kao svi suparnici
I danas će s 82 godine iz glave izdiktirati kako je zabio 9 golova Toulouseu u pobjedi njegovog Cannesa 22:19 i onda kao potvrdu pronaći isječak iz novina…
- To mi zapiši, golove, a poslije možemo pričati o tome tko je bio, a tko nije španer. Ja sam bio zabijač golova gdje god sam igrao.
Sjetit će se i susreta s Besançonom za ulazak u Prvu ligu Francuske u sezoni 1973/74. kad je u prvoj utakmici koju je njegova momčad dobila 21:11 zabio 8 golova (šut 8/11, sedmerci 3/3).
- U uzvratu su nas razbili, prošli smo za jedan gol.
Bilo je 17:8 za Besançon, Ante je zabio 3 gola, ali od toga dva ključna u završnici, Besançon je došao do 16:10, odnosno poravnao minus iz prvog susreta, da bi Kostelić zabio za 16:17, pa 16:8.
Listajući jednom prilikom albume s polijepljenim izvještajima utakmica u Francuskoj pogled nam je zapeo za 17 golova Kostelića u pobjedi Cannesa protiv Clermontoisea u drugoj ligi, odnosno točno toliko koliko je uspjela zabiti cijela protivnička momčad (32:17), pa 10 golova Marseilleu, naslovi “Festival Kostelic” i slični.
Zapravo, ono priznanje koje nije dobio doma kad je u pitanju njegova igračka rukometna karijera, Ante Kostelić je dobio u Francuskoj. Tamo je bio “Anton - Monsieur Handball”, dvaput najbolji igrač Francuske. Bio je najbolji strijelac Cannesa iz sezone u sezonu, ali bio je i 3. strijelac francuske prve lige.
Nisu ga pratili
Hasanefendiću koji je izgradio svjetski priznatu trenersku karijeru žao je što Gipsova rukometna vrijednost nikad nije bila dovoljno prepoznata i valorizirana, ni igračka, ni kasnije trenerska, ali ima jasno objašnjenje zašto je to bilo tako…
- Bio je potpuno posvećen rukometu, ali da bi uspio moraš imati oko sebe one koji te slijede u tome. I osobno sam imao problema s time i zbog toga odlazio iz klubova. On nije napravio takve rezultate u rukometu kao u skijanju zato što ga nisu pratili, nisu shvatili, nisu htjeli raditi kako je on htio. Znate, puno toga se zaboravlja, ali bez obzira na to što njegov rad u rukometu nije valoriziran trofejima, medaljama kao u skijanju, on je ostavljao duboke, jako duboke tragove na igračima, na svima s kojima je radio. Ne na svih 15 ili koliko ih je bilo u ekipama, ali na mnogima jest i ti ljudi su kasnije i sami postajali jako dobri igrači ili treneri i ono što su naučili od njega, što im je ugradio, ostalo im je za cijeli život. Taj njegov fanatizam u radu, ali i način ophođenje, a on je oduvijek bio i jako načitan, pitoreskan u izražavanju, bio je nešto posebno. I tko ga je razumio taj je radio uspjehe, tko nije…
Za Seada Hasanefendića nema dvojbe.
- Gips Kostelić je jedan i jedini. Vizionar. Stvaratelj. I takvog čovjeka moraš zadržati u sportu, godine tu nisu bitne, jer njegovo znanje i iskustvo su neprocjenjivi. Uostalom, ako ne znaš odakle si došao, ne znaš ni gdje ideš.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....