Ivano Balić: 'Igram možda i najbolji rukomet u karijeri, ali za Hrvatsku nikada više!'

Spokojan. Tako bi se jednom riječju najbolje opisao Ivano Balić danas. U dresu madridskog Atletica, pod paskom Talanta Dušebajeva, trenera kojega cijeni. I u 34. godini života. Nema ga u medijima. Povukao se od svega. Nakon igre pokvarenog telefona s izbornikom Slavkom Golužom nije želio komentirati svu silinu napisa koji su se pojavili kad smo bez Ivana Balića, prvi put u posljednjih deset godina, otišli na veliko natjecanje. Bio je jedan u redu onih koji su otišli a da nitko od nas nikada nije dokučio pravi razlog. Sulić, Kaleb, Dominiković, Metličić, Džomba, Špoljarić, Losert. Sada nije bilo prvoga i najboljega, Ivana Balića. Doduše, Zoran Gobac je ostavio mjesta za Balićev povratak...

U subotu je ispao iz Lige prvaka. Atletico nije obranio plus pet koji je donio iz Madrida u Barcelonu. Teško je u Blaugrani proći dalje, u bilo kojem sportu. No, Ivano Balić, uz Aguinagaldea i Lazarova najbolji u Atleticu, nije imao dovoljnu širinu u suigračima za proći na Final Four.

Našli smo se večer prije te utakmice. U blizini Nou Campa, zajedno s Jakovom Gojunom odšetali smo u večer. Kiša je padala, a Ivano je počeo svoju priču...

- Kod Dušebajeva se igra jedan posve drukčiji sustav igre, kod njega se sve zna do u detalje. Kod njega srednji u devedeset posto slučajeva započinje akcije sa svojim kretanjima, blokovima, a završavaju drugi. Nema zato kod mene puno šutova na gol. Dosta razgovaram s Talantom, jer taj sustav koji mi igramo je dobar. Uostalom, u rukometu danas 90 posto momčadi uopće nema nikakav sustav. Talant je zadovoljan, ja sam zadovoljan. Na početku je bilo teško. Nakon Londona sam dvadeset dana bio bez kluba. Onda je stigao poziv Atletica, a za definitivno se uklopiti trebalo mi je dobra tri mjeseca.

Koliko je Ivano Balić promijenio rukomet kao sport?

- To je pitanje kad odem u penziju, ha, ha, ha...

Jeste li u hrvatskoj reprezentaciji osvojili premalo?

- Zlatnih medalja? Da, osvojili smo ih premalo. I za svaku mi je žao. Tvrdoglavi sam ovan i uvijek ću misliti da smo trebali osvojiti pet-šest zlata zaredom kao što su to napravili Francuzi. Mislim da smo to bili u stanju. Ne bježim od krivnje, jer sam i ja kriv što nismo to napravili. Bili smo najtalentiraniji, najbolje smo razumjeli rukomet, igrali najljepše, ali ostali smo samo na dva zlata, od 2004. smo, na žalost, bez najvrjednije od svih medalja...

Što ćemo s reprezentacijom? S Ivanom Balićem i Hrvatskom?

- Gotova je ta priča. Tako se dogodilo, orijentirali su se na mlade, rekli su da više ne trebam i eto. Hvala.

Ali, prije koju minutu govorili ste o tome da za Hrvatsku trebaju igrati najbolji?

- No, kažem, oni su se orijentirali na mlade i onda se nema smisla vraćati na mene od 34 godine. Duvnjak treba biti nositelj, kao što i jest, treba se pronaći tko će to još igrati uz njega.

A da uzmemo hipotetski, Slavko Goluža sutra ne bude izbornik, pozove vas netko s kim imate dobar odnos, biste li se tada odazvali?

- Ne, ne bih. To je gotovo, završio sam.

Je li vam žao?

- Jako mi je žao.

Koliko ste dugo razmišljali prije negoli ste donijeli ovu odluku?

- Jako dugo. Previše. Smetalo me dosta dana, na kraju sam se pomirio i, evo, to je to. Dao sam za Hrvatsku koliko god sam mogao i što se tiče reprezentacije mogu uvijek sebe pogledati u ogledalo i reći da sam dao sve od sebe svaki put kad sam bio u njoj.

London je trebao biti idealan kraj?

- Da, to sam želio više od ičega. Jednostavno nije bilo suđeno.

Kad vratite film?

- Ma trebalo je puno stvari drukčije napraviti. Ali, kažem, možemo sada trošiti riječi, razglabati o ovome ili onome. No, nema smisla. Tako je kako je. Završilo je. I treba nastojati u budućnosti naći neku hrvatsku igru, onu koju je moja generacija imala i tako gurati dalje. Da nas to krasi i da nam se svi dive kako igramo, ali i da postignemo rezultat. A to su zlata. Za to treba naći formulu.

Vidite li se kao trener jednoga dana?

- Teško. Porazgovarat ću vrlo rado sa svakim trenerom kojega znam ili on mene zna. Dat ću mišljenje, savjet, ali da nešto vodim, ne znam...

Bez Gopca rukomet sigurno ne bi bio ovako velik sport u Hrvata, a vaša generacija samo je bila kruna tog rada?

- Sigurno ne bi bilo tako. Uvijek ima plusove i minusa, no hrvatski rukomet je jedan veliki plus za našu državu.

Slavka Golužu niste spominjali cijeli razgovor?

- On je izbornik i on odgovara za rezultat. Odlučio je da me neće pozvati i to je u redu. Nema što. Končano, donio je broncu. Da je bio Ivano, možda bi bilo zlato, ali možda bismo ispali i u skupini. Tko zna. Vratili smo se medaljom, to je uvijek važno.

OPŠIRNIJE PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU SN-a!