Bez obzira na to kako će se u konačnici rasplesti EP u Danskoj i na kojoj će poziciji na kraju biti naše rukometašice, nastup u Danskoj svakako će biti jedan od najboljih u povijesti, jedan od najboljih svih vremena. Zaobići ćemo ovom prilikom "pretpotopna vremena", vrijeme kad su brojne hrvatske rukometašice igrale u dresu bivše Jugoslavije.

U to vrijeme osvojeno je olimpijsko zlato u Los Angelesu 1984., svjetsko zlato na domaćem terenu 1973. te još jedno olimpijsko srebro, tri svjetska srebra i jedna bronca. Dosadašnji učinak hrvatskih rukometašica od osamostaljenja je čista nula, barem što se tiče onog najvažnijeg - osvojenih medalja. Gotovo puna tri desetljeća naše su rukometašice daleko od onog što su kao jedna od svjetskih velesila napravili njihovi kolege s muškom reprezentacijom (13 medalja, od čega dva olimpijska i jedno svjetsko zlato).

BO AMSTRUP

Šest nastupa na SP-u

Zašto je tako, tema je za vrlo iscrpnu elaboraciju. Bilo kako bilo, od trenutka osamostaljenja naše su rukometašice tek 1994. na EP-u dobile priliku zaigrati pod hrvatskom zastavom, pod vodstvom tadašnjeg izbornika Vatromira Srhoja zamalo su ostale bez odličja zauzevši peto mjesto. Što se Olimpijskih igara tiče - onog što ima najveću težinu - od sedam potencijalnih Igara, plasirale su se samo 2012. za London, kad su bile sedme od ukupno 12 sudionika.

Tadašnji izbornik Vladimir Canjuga i njegove igračice posustali su u četvrtfinalu protiv Španjolske propustivši učiniti iskorak u odnosu na dotadašnje nastupe. Što se tiče nastupa na SP-ima, priča također nije bajna. Od 13 mogućih nastupa od 1995., Hrvatice su na najvećoj svjetskoj smotri najboljih bile samo šest puta. Šesto mjesto iz Njemačke 1997. bilo je vrhunac, zapažen nastup bio je i onaj posljednji iz Brazila 2011. kad je ponovno Canjuga s ekipom s tada najjačom Andreom Penezić dogurao do sedmog mjesta. Nakon četiri pobjede i poraza od Danske, u osmini finala svladana je Rumunjska, da bi u četvrtfinalu prejaka bila Norveška. Nakon toga uslijedio je pad, bez obzira na vrlo dojmljivu ekipu; četiri sljedeća SP-a prošla su bez sudjelovanja naših rukometašica.

Dva posljednja mjesta

Na kraju - europska prvenstva. I tu su 90-e bile vrh poslije kojeg je uslijedio pad. Srhoj je vodio rukometašice do spomenutog petog mjesta na prvom EP-u u Njemačkoj, blizu medalji bili su i dvije godine kasnije u Danskoj (6. mjesto). Uslijedio je znatan pad, bez obzira na to tko je vodio reprezentaciju, a bilo je tu zaista vrsnih stručnjaka kao što su Zdenko Kordi, Željko Tomac, Josip Šojat, Zdravko Zovko, spomenuti prof. Canjuga, sada Nenad Šoštarić... Bolje od Zovkova novog šestog mjesta na EP-u u Makedoniji (Šojat je bio 7. u Švedskoj 2006.) nije išlo. Na posljednja dva EP-a dotaknuto je dno, dva posljednja 16. mjesta, jedno Gorana Mrđena i jedno Šoštarićevo, na početku novog, trećeg "mandata". Hoće li Danska donijeti onaj pravi uzlet? Ono što nije pošlo za rukom majstoricama kao što su bile Prosenjak, Petika, Bubalo, Kolega, kasnije Grubišić, Tatari, Penezić..., možda će ostvariti Mičijević, PIjević, Kalaus i suigračice...