Završeno je SP u Poljskoj i Švedskoj. Nije donijelo u rukometnom smislu ništa novo. Dominiraju trendovi koje preferira Zapad, oni su uključeni u sve i sve više udaljuju ostale od vrha. Dva su principa, okupljanje moći i zavadi pa vladaj. Sve već viđeno po tisuću puta. To je odgovor politici Hassana Moustafe koji je rukomet posljednjih godina pokušao proširiti na mnoge izvaneuropske zemlje. Uspio je, ali onaj posljednji korak će teško ostvariti na ovaj način. Europa, kako se zapad najviše voli nazvati se ekipirala, u njoj dominiraju skandinavski blok kojem je priključena Njemačka, približili su se Francuskoj i Španjolskoj, jer su one vrh rukometa, a sve ostale pomalo guraju u stranu. Vidi se to po svemu i po tretmanu na velikim natjecanjima i po ljudima koji sve to vode.

Hassan Moustafa je u godinama u kojima mu je sve teže popratiti neke stvari, i reklo bi se da samoformirani vrh radi što god mu je volja. On usmjerava svjetske tokove i svatko tko dine glavu i primijeti drugačije brzo dobije po nosu. A bez protuteže svemu tome budućnost će rukomet gurnuti tamo gdje je bio prije Egipta kada je 1999. Moustafa došao i pokrenuo neke procese. Danas je u fazi da ga svi tapšu po ramenu, ali da ne pokazuje način da se svemu tome može oduprijeti. I zato će budući potezi IHF-a biti iznimno zanimljivi kada je u pitanju budućnost svjetskog rukometa. Rukomet ili će evoluirati ili će se vratiti na tvorničke postavke.

Takozvani veliki su podijeli male i slomili njihovo jedinstvo koje je bila jedina protuteža ovom danas. Sitna obećanja uvijek su idealan prolaz za ambicije. Recimo zadnja SP su bila Francuska – Njemačka – Egipat – Švedska. Čovjek se pita zašto recimo Danska, Norveška, Švedska, Španjolska i Francuska uvijek smisle način za neke zajedničke turnire, pa nekad na njih pozovu Egipat, Nizozemsku, Brazil, a onda se zapita zašto recimo to ne učine Hrvatska, Srbija, Mađarska, Slovenija, Crna Gora, pa one pozovu neke kao Egipat, Nizozemsku i slično da imaju pravu sliku situacije. Zašto Švedska može pozvati Srbiju, zašto Crna Gora može u Katar, zašto svi ostali sami sebi rade problem koji ustvari u dobroj organizaciji ne mora postojati. Nije više vrijeme da će nas pozivati van dok smo im konkurencija, ali moramo imati svoju glavu i novac baš uvijek ne mora biti prioritet.

Lijepo je igrati doma, puniti dvorane, ali je jako važno i s kim ćemo igrati i kako će sve to izgledati. SEHA liga je pokazala jedan jako dobar odgovor zapadnoj priči u kojoj su Veszprem i Vardar isplivali kao vrh europskog rukometa i to je savršen primjer da se moramo izgrađivati i pokazati svima da imamo glavu i rep, da nas se ne može prozivati bezobrazlucima za kojima su posegnuli Danci na nedavnom SP. Tek kada dobiju odgovor znat će cijeniti neke stvari, a ovako im se bahatost može pretvoriti u trajno stanje u kojem ćemo svi koji s nismo u njihovom bloku plakati.

To je stvar odluka, te odluke su sagradili mnoge uspjehe, sagradile su uostalom i promjenu svjetskog rukometnog poretka i pokušaj pretvaranja rukometa u globalni sport, ali sve se polako i sigurno htio to netko priznati ili ne vraća na staro. Ujedinjeni slave, razjedinjeni se zadovoljavaju mrvicama i stalno nešto kukaju i svima idu na živce u konačnici. Zasad nema naznaka da će se išta promijeniti, ali definitivno sve je stvar odluke. To je politika, to nije igra na terenu i Hrvatska u njoj mora imati najjače moguće adute. Ne zato da nas vole, nego zato da nas poštuju, kao što nas u posljednje vrijeme apsolutno ne poštuju. A počeli smo nepoštovati i sami sebe. Sve je bolje vani nego kod nas. E, to mora hitno prestati, jer netko je to ipak doma sve napravio, nije palo s neba.