Hrvatska kapetanica: Nisam uopće ljubomorna na svoju suigračicu, stvarno je to zaslužila, bila je odlična

Katarina Ježić, kapetanica reprezentacije koja je u Danskoj na EP-u osvojila prvo i povijesno odličje za hrvatski ženski rukomet. Što tu još treba dodati?! Prva među jednakima, važan kotačić u uspjehu koji je s djevojkama ostvario izbornik Nenad Šoštarić.

Premda joj je tek 28, Katarina je jedna od najiskusnijih u redovima ekipe koja je briljirala u Koldingu i Herningu. Riječanka koja trenutačno igra za mađarski Siófok, u karijeri je prije toga nastupala za Vinodol, Orijent, Zamet, Lokomotivu, podgoričku Budućnost, u rumunjskoj Baia Mare. Za razliku od većine suigračica, ona je već dugo "unutra". Kao klinka je igrala na SP-u još tamo 2011...

- Ne znam što više reći i dodati, ovo se ne može objasniti riječima. Ispisale smo povijest. Vjerujem da smo to zaslužile, nitko nije uspio napraviti ovako dobru atmosferu u ekipi i imati takav tim. Nismo još ni svjesne koliki je to uspjeh za hrvatski ženski rukomet. Hvala stožeru i ljudima koji su bili s nama, svi su oni u ovaj uspjeh ugradili velik dio sebe.

"Korona je, bit će teško, osjećam odgovornost i mali pritisak iako nisam prvi put kapetanica ekipe", govorili ste prije puta na EP. Ispalo je bolje nego što ste mogli očekivati...

- Sve to s koronom, ta izolacija, sve je to učinilo da budemo još prisnije među sobom, ispalo je da bolje nije moglo biti. Biti kapetanicom takve ekipe bilo je pravo zadovoljstvo, nikako problem i obaveza. Sve smo jako odgovorne osobe, znaju to svi koji su u i oko reprezentacije. Da, bilo je lako, sve se kod nas zna, hijerarhija, tko što radi... Bilo je lako jer smo dobra klapa.

STANKO GRUDEN/KOLEKTIFF

Kako biste opisali ulogu i način rada izbornika Šoštarića. Čini se da je samo on uvijek vjerovao?

- Stalno nam je to i prije govorio, vjerovao je i kad nitko nije, vjerovao je i kad mi same nismo vjerovale, kad smo prolazile sve one teške trenutke. Kad smo pobijedile prvu utakmicu, onu s Mađarskom, tek smo tad dobile vjetar u leđa i tako smo nastavile sve do samog kraja. Ponovit ću, osjećaj je neopisiv, ne da se to izraziti riječima.

Igrate na najtežoj poziciji, pivotu je možda i najteže, za to treba muška, nadljudska snaga?

- Primati udarce, dijeliti ih - naravno - nikad ne namjerno, to je nama pivotima u opisu radnog mjesta. No, nakon tolikih godina više to i ne primjećujem, to je jednostavno tako. Modrice?! Stalno sam ih puna, puno mi je čudnije ako ih slučajno nemam, tad se pitam je li sve u redu.

Je li neke suparnica posebno "prljava", neka od ovih s EP-a?

- Ako i postoji neka od igračica koja se namjerno služi time, ni to više ne primjećujem, ni ne obraćam pažnju. Dobijem li neki teži udarac, sama sebi kažem da se to dogodilo u žaru borbe. Nisam sama takva pa da igram "prljavo", pa smatram da i druge igračice tako razmišljaju. Bude teških i bolnih udaraca, no to je tako, bez toga ne ide...

Imate li nekog idola, nekog koga ste možda kopirali u muškoj reprezentaciji na istoj poziciji?

- Bilo je odličnih i velikih pivota u našoj muškoj reprezentaciji, no ne poistovjećujem se ni s kim. Moj je uzor Norvežanka Heidi Loke. Toliko je toga prošla, ostvarila neke uspjehe koje je teško i nabrojati. Ima već dosta godina, dugo je u reprezentaciji, osvojila je sve što se osvojiti može. Žena je rodila troje djece, triput je bila na "pauzama" i opet se jednako dobra vraćala. Ona je moj idol, ona je zaista posebna igračica.

Ana Debelić je na toj poziciji u idealnoj sedmorki EP-a. Iskreno, zaslužili ste to i vi...

- Zaslužila je, igrala je odlično. Dijelile smo taj posao na dobar način, nismo bile loše. Stvarno mi je drago zbog nje, nema tu ni trunke ljubomore ili sujete. Dapače, to je naš zajednički uspjeh, kao i uspjeh cura koje nama na crtu trebaju dodati loptu. Mi smo bez njih ništa.

Rukomet je kolektivni sport, sve je u ekipi/momčadi. Hrvatska i nema neka "teška" imena, kako objasniti uspjeh:

- Samo u našem zajedništvu koje je sada još puno veće i samo će rasti. Sve smo ovo ostvarile zajedno, samo zato što smo bili klapa sve ovo vrijeme. Daleko smo po imenima od konkurencije, nadoknadile smo sve to srcem. To je rukomet.

Nije možda vrijeme, no, mali podsjetnik na neke neuspjehe?

- Da, svašta smo prolazile, svega je bilo, toliko poraza i padanja, no ovo nam je vratilo nadu i vjeru koja nam i nije uvijek bila na najvišem nivou. No, kako smo to puno puta sve zajedno isataknule, trebala nam je neka velika pobjeda. Ne samo da smo je upisale i skinule neko veliko ime, nego smo ih dosta nanizale.

Možemo li sada očekivati nastavak u istom tonu, može li se i dalje ostati u vrhu:

- Tako i nikako drugačije. Sad smo se uvjerile da možemo, da smo sposobne za velike stvari i sad nam to nitko više ne može izbiti iz glava. Zaista vjerujem da ćemo nastaviti tako, kad se pojačamo s curama koje su nedostajale, uvjerena sam u nastavak uspješnog niza. Već na SP-u u Španjolskoj?! Zašto ne, idemo i na SP, samo to je velika stvar nakon što na SP-u nismo bile od 2011.

Šoštariću je san plasman na OI...

- Naravno, to je san svake od nas, to je san svakog sportaša, tu iznimke nema. No, idemo korak po korak, baš kao što smo i na ovom natjecanju išle utakmicu po utakmicu. Samopuzdanje nam je iz dana u dan raslo, nismo se predavale ni kad smo "pale" protiv Norveške i Francuske, vjerovale smo do kraja i to nam je donijelo medalju.

Kako je u Siófoku, jeste li zadovoljni u Mađarskoj u koju se uskoro vraća?

- Idem sam malo doma. Bit ću tu do Božića, par dana neću razmišljati o rukometu, osim što ću sigurno iz fotelje pogledati sve naše utakmice i uživati. Nakon toga idem u Mađarsku, tamo mi je super. Igrat ćemo Kup EHF-a, veselim se novim obavezama. I jedva čekam opet reprezentaciju...