Puno je različitih razmišljanja o nastupu Hrvatske na Euru u Njemačkoj koji je završen prije nekoliko dana. Uglavnom nisu dobra, uglavnom se puca iz svih oružja i iznimno je neizvjesno kako će cijela priča završiti. Tim više jer nas bez prava na bilo kakve pripreme očekuju kvalifikacije za Olimpijske Igre u Parizu, a to bi da se ne plasiramo tek bila velika katastrofa, nemjerljiva u odnosu na ovo što se dogodilo u Njemačkoj. Razgovori su u tijeku, UO HRS-a treba bi se dogoditi do sredine idućeg tjedna, pa ćemo čuti zaključke.
Timur Dibirov iza sebe ima 215 reprezentativnih nastupa za Rusiju, dvostruki prvak Europe, bio je najbolje krilo SP-a, sada je najbolje krilo Lige prvaka i da se ne pogleda na papir nikad se ne bi moglo reći da ima već 40 godina. Sjajan profesionalac, čovjek koji je iz prve ruke učio od najboljih i koji se prema svom poslu odnosi super profesionalno, na sreću Zagreba čije je veliko pojačanje zadnje dvije godine.
Vidio puno strasti
Timur je sve naravno pratio na TV ekranima i imao je priliku čuti različite stvari, a evo što sam kaže na Euro koji je netom završen u Njemačkoj.
- Vidio sam puno strasti, kao nikad kada je veliko natjecanje u pitanju i vidim veliko razočaranje rezultatom Hrvatske. Vidio sam ljude koji se nerviraju, vidio sam na licima igrača i trenera da im nije svejedno i bez obzira na činjenicu da je neuspjeh ovakav nastup, vidim u toj priči puno razloga za optimizam u budućnosti. Smatram da Hrvatska ima odličnu reprezentaciju, da ima nekolicinu mladih igrača, da je pred njom velika perspektiva, ali smatram i da je na ovom Euru bila jača i od Njemačke i od svih iza Njemačke, pa i od Švedske i da je to trebala pokazati. Nažalost, nije pokazala.
Španjolska je bila samo “duda-varalica”.
- Ne, Španjolska je bila dokaz da reprezentacija može puno dobrih stvari odigrati. U tom susretu samo se sve to poklopilo. No, mentalitet joj to nije dopustio već u prvoj sljedećoj utakmici protiv Austrije. Izgubiti bod na takav način za takav tim je nevjerojatno. Mislim da je to jako puno utjecalo na kasnija događanja, da je Austrija razbila tu sigurnost i to se osjetilo.
Kažu da je puklo između trenera i igrača, da nije bilo discipline, da se puno stvari koje je trebalo znati nije znalo…
- Mogu komentirati samo ono što sam vidio, a vidio sam da je hrvatska igra na ovom Euru bila ravna crta. Nije bilo odskakanja, stalno su djelovali isto, a Hrvatska nema tu rutinu da bi se mogla tako odnositi prema svakom protivniku. Ona nije ni Francuska, ni Danska koje to mogu. Hrvatska se mora za svaku utakmicu pripremiti, imati plan i držati ga se. Sve reprezentacije koje su bile visoko ovdje, a bila je i Slovenija s kojom je Hrvatska igrala u pripreme i koju je lagano dobila, taj plan su imale. Znali su kad tko u kojoj situaciji igra. Znali su što rade s igračem više, igračem manje. Recimo, protiv Austrije ili Mađarske ili Islanda, znali su da s Islandom ne može utrkivati se, da a Mađarima moraš biti brži, da oni igraju drugačiji rukomet, a ništa od toga nije se događalo. I nakon Austrije sve je bilo u padu, a porazi od Islanda i Mađarske su bili kulminacija toga. Uvukla se nesigurnost. Znate, nije problem biti motiviran protiv Španjolske, Njemačke ili Francuske, ali moraš moći igrati i s ostalima, naći motiv za to.
Kod velikih se sve zna
Zašto se to dogodilo?
- To ne znam, ali opet mogu reći o nekim svojim iskustvima. Recimo, o disciplini i načinu na koji smo rasli kod Vladimira Maksimova. Tamo su bili veliki igrači, ali ako nekom ne ide, ide drugi, to je momčad. Mi smo igrali Final four Lige prvaka s Čehovskim medvjedima, ja sam 2013. proglašen najboljim lijevim krilom na svijetu i nakon toga sam potpisao za Vardar. Mislio sam da sve znam i mogu, a onda sam upoznao Raula shvatio da to nema veze s istinom. Da mogu samo puno naučiti o stvarima koje dotad nisam znao. To je bila prijelomna stvar moje karijere. Moja supruga Irina (Poltoratskaja) danas je trenerica u Rostovu na Donu, ona tamo ima ekipu prepunu svjetskih prvakinja i olimpijskih pobjednica, to je jako teško za voditi, ali je svjesna da to na terenu samo po sebi ne znači ništa. Od tih igračica moraš napraviti tim, a to je puno teži posao od samog treniranja. To je 24 sata svakodnevnog posla, razgovora, analiziranja i tek onda to postaje dobro. To što si nešto osvojio, samo po sebi ne znači ništa.
Vratio se na primjer.
- Evo, samo najbolji, Francuzi i Danci. Recimo, u Danskoj se zna da Mikkel Hansen igra igrača više, mijenja Laugea po potrebi i puca penale i nema dalje. A to je Mikkel Hansen. Zna se da su Pytlick i Gidsel igrači koji vuku, zna se da su Saugstrup i Hald obrana, da pomaže Molgaard ako treba. Zna se da Landin brani, da uzlazi Nielsen, da ostaje koji je bolji u tom trenutku. I Nielsen brani finale… U Francuskoj se zna da kreće Nikola Karabatić, da su uz njega Remili i Mem, da za Remilija uskače Mahe, za Nikolu Prandi, za Mema Richardson. Zna se da se obrana vrti oko trojke Konan – L. Karabatić – Fabregas i nema tu nepoznanica, nema tu “ajmo malo probati ovog”, a kada je tako igrač u važnim trenucima postaje sigurniji i točno zna što se od njega očekuje. Hrvatska nije bila sigurna. Hrvatska ima strašnu perspektivu u Srni ili Klarici koji su moji suigrači danas, ali Srna i Klarica su dva nova igrača na toj sceni. Još uvijek kada je višak ne vide krilo, pivota, ali mora se znati kako se do toga dolazi. Tu nastupaju iskusniji igrači i tu sam od njih očekivao više.
Očito u Hrvatskoj se nije znalo tko što radi?
- To je meni teško za govoriti, ali ću reći da su Cindrić i Karačić dvojica igrača s kojima sam igrao najljepše minute u karijeri, s kojima sam se u Vardaru popeo na tron Europe dva puta. Zna se da je Kara maher u igri dva na dva, da mu za to treba pivot, zna se da je Cindra igrač čiji je najveći adut igra jedan na jedan u napadu. Ne može uvijek biti isto. Zna se da Duvnjak u Kielu ima zadatke, da je Jicha to sjajno formulirao, da više ne može sve kao nekad, kao što ne mogu ni Hansen, ni Karabatić, ali se zna što može puno i kada je momčadi najpotrebniji. Uostalom, to se vidjelo na momente. Mislim da te stvari nisu štimale. Na početku Duvnjak malo ili nikako u igri, na kraju Karačić ulazi zadnje četiri minute, Cindrić i protiv Islanda i protiv Mađarske igra svoje, to je stvar koja nije bila dobra.
Rastao sam u disciplini
Kako to riješiti?
- Nije jednostavno, ali je preduvjet da se neke stvari naprave bolje, a ja sam siguran da Hrvatska to može, da ima potencijal za tako nešto. Realno, Hrvatska je ovdje mogla igrati polufinale… Trenerski posao je jako važan, ja sam rastao uz najbolje u disciplini kakva je teško zamisliva danas i u kojoj puno njih danas ne bi moglo funkcionirati uopće. Tu nije bilo ne mogu, jer ne mogu znači da ideš van i dolazi sljedeći. Rusija je u tom smislu postavila mnoge stvari, ali je odustala od njih. Radi se o vrhunskim rukometašima, ali trenerima bez iskustva koji su došli nakon uspjeha onih koji su to sagradili. Imali smo Kulešova, pa Torgovanova, pa Kokšarova i koliko god oni bili sjajni prvaci to je s vremenom padalo, jer trener nije isti posao premda oni znaju rukomet. I kada padneš teško je ustati. Hrvatska nije pala i može ustati, ali mora sebi sama odgovoriti na pitanja koja su ostala.
Kada je riječ o reprezentaciji, zaključio je:
- Situacija je teška, ali ne i bezizlazna. Vremena je malo, ali da je potencijal taj koji garantira da Hrvatska bez problema može proći olimpijske kvalifikacije. Naravno da to neće biti lako, jer je Austrija pokazala baš to da se može prilagoditi svakome, da je sada stekla sigurnost protiv Hrvatske, a to su pokazali i Mađarska i Island. Hrvatska nažalost nije i zato su nakon sjajne pobjede nad Španjolskom svi ostali malo zatečeni.