Davor Dominiković potpisao za HSV: 'U 35. godini motiviraniji sam od klinaca!'

Sve se dogodilo praktički preko noći. Od trenutka kad je menadžeru rekao “moje i ambicije Ivryja ne idu u istom smjeru” do poziva iz Hamburga. Poziva prvaka Europe. Iako je bio svjestan koliko je u sebe uložio, posebno posljednje tri godine u Francuskoj, Davora Dominikovića poziv je malo iznenadio. Bar malo...

- Nisam još svjestan što se dogodilo - priznat će 35-godišnjak iz Metkovića.

- Hamburg je tražio obrambenog igrača i preko Igora Vorija stupili su sa mnom u kontakt. Pitali su jesam li zainteresiran, pristao sam, odletio za Njemačku i u petak potpisao ugovor. Žao mi je samo što nisam mogao sudjelovati na humanitarnoj utakmici u Splitu.

Uvijek je bio takav. Potpisuje možda ugovor karijere, a u glavi mu je humanitarna utakmica.

- Baš sam htio biti tamo, pomoći zajedno s prijateljima.

U petak se u Hamburgu gotovo crvenio pred predsjednikom HSV-a Matthiasom Rudolphom.

- Moji “veleposlanici” izvrsno su odradili lobiranje - kroz smijeh će Dominiković.

- Vori, Lacković i Duvnjak ispričali su puno lijepih stvari o meni. Zahvaljujem im. Sad ću morati raditi još više da opravdam sve što su rekli.

Zar nisu zaslužili nešto više od “zahvaljujem se”?

- Vorija i Laca u subotu sam odveo na večeru. Duvnjak je bio u reprezentaciji, ali odužit ću se i njemu.

Vjerojatno mu ni na kraj pameti nije bilo da će u 35. potpisati za aktualnog prvaka Europe?

- Kad sam imao 24, 25, 26 godina i kad bi netko spomenuo da ima 35 godina, taj bi meni bio stvarno star. Ne znam jesam li sada subjektivan, ali ne osjećam se staro, ne doživljavam kao da imam 35. Kad pogledam koliko sam truda, rada, energije uložio, posebno posljednje tri godine, onda se možda negdje moralo vratiti.

Svakodnevno je u Ivryju radio s osobnim kondicijskim trenerom dodatne treninge.

- U 34. godini počeo sam ispravljati šut! Tisuće, tisuće ponavljanja dnevno. Iskreno, dodatni rad za moju minutažu u napadu i izvođenje sedmeraca nije ni bio potreban, ali ja sam motiviraniji od 18-godišnjaka - smije se Dvaor.

- Kondicijski trener često mi se nije mogao načuditi. Ponekad sam ja njega morao tjerati da radimo. Kad to sada vidim, onda me potpis za Hamburg ne iznenađuje. Bog me očito pogledao...

Prošao je sve. Sve najbolje. Od Metkovića, Zagreba, Kiela, Barcelone, Portlanda...

- Cijela moja karijera išla je uzlaznom putanjom, sam sebi sam rekao, “ne mogu završiti karijeru u borbi za opstanak u ligi”.

Zar ti još igraš?

Svjestan je svega. I onoga da mnogi nisu znali gdje igra. I igra li uopće.

- Ljudi su me znali pitati, “zar ti još igraš?” A ja taman potpisao na tri godine u Ivryju - opet se nasmijao.

- Daj Bože zdravlja, motiva mi ne fali. Neću ja još u penziju. Ovo je najbolje što znam raditi. Ne znam znam li uopće još nešto raditi. A zanimanje još uvijek postoji. Bilo je svakakvih koketiranja. I to iz europskog vrha. Prije nekoliko mjeseci ozbiljno sam razgovarao s jednim francuskim klubom koji je visoko pozicioniran, ali u posljednje tri godine bilo je puno situacija koje se nisu poklopile.

Zato se poklopio Hamburg.

- Vidjet ćemo što će biti s “wild cardom” za Ligu prvaka. Nikad ne znaš s tim Bečom dok sve ne bude na papiru. Kad sam razgovarao s predsjednikom Hamburga, rekao je da su vidjeli kako je super osjećaj osvojiti to i jasno sada žele ponoviti. Ali žele i napraviti sve što je moguće da uzmu Bundesligu. Odnosno, želimo. Trebam se još priviknuti... Peto mjesto ove sezone totalni je neuspjeh. A lov na trofeje počet ćemo u kolovozu kada je Super Globe u Dohi.

Ono što ga posebno veseli u Hamburgu je što će igrati sa svojim “veleposlanicima”.

- Drago mi je što ću igrati s kumom Lacom. Bili smo zajedno u Metkoviću, ali njemu tada nisu dali da igra... S Duvnjakom nikada nisam igrao u reprezentaciji, šteta što nije ostao i Vori, ali...

Ali?

- Drago mi je zbog njega, otišao je u najbolji mogući projekt.

Da ga ne poznajete a slušate kako govori, ne biste ga baš stavili na crtu da mlati. Ne djeluje nimalo ratoborno.

- Špoljarić i ja godinama smo u reprezentaciji bili za obranu, a fizički se nismo mogli uspoređivati s, primjerice, Dinartom. Ma, zajedno nismo mogli dići u benču sto kila - smije se Dominiković

- Ali nitko se nije naigrao kraj nas... Noge, brzina, postavljanje, čitanje igre bilo je naše oružje.

Možda benč nije bio nešto, ali danas jest. I to je Davor popravio.

- Sada je 110-115 kila. Nikada nisam toliko dizao. Vidite da nisam star!

Vidio je i prvak Europe...