Balić: Ne živciraju me očekivanja nacije, nego kad ta očekivanja ne ispunimo!

Svaki razgovor s Ivanom Balićem mora započeti pitanjem "kako zdravlje?". Zbog ludog EHF ritma i bavljenja žestokim kontakt-sportom kao što je rukomet, ozljede su, nažalost, postale vjerne Balićeve pratiteljice. Ali otresao ih se. Za London pripreme teku bez ikakvih problema. Kuca se o drvo...

- Ne samo ja, svi smo zdravi. Venio? Ma i on je u redu, a sad ga posebno pazimo. Triba ga čuvat' do Londona, odmarat' i pazit'. Nije lako nosit zastavu! Svi smo sretni zbog njega. Neću komentirati druge kandidate, ni priču koja je oko toga stvorena, ali za Venija ću reć' - zaslužio je.

Svaka čast Losertu, vratimo se na Balića. Imamo dva vrhunska golmana, ali ne možeš imati dva Balića.

- Za svakog je sportaša ozljeda najveća muka. Najprije ne mo'š trenirat kako treba pa onda, logično, ne možeš ni igrat' kako treba. I ljudi znaju da igraš ozlijeđen, da trpiš bol, načelno tu postoji razumijevanje, ali opet te svi ipak očekuju u najboljem izdanju. A ne možeš bit' najbolji ako nisi zdrav, moraš kompenzirati taj minus i to se ne može ne odraziti na izvedbu na parketu. No ne samo da se igralo, nego se, Bogu hvala, bez mene i pobjeđivalo. Promijeni se način igre, ali imamo mi jako puno vrhunskih rukometaša. Sad je, pak, situacija onakva kakva treba biti. Zdrav sam 100 posto, trebao bih biti spreman 100 posto, pa onda u Londonu i - odigrati na 100 posto.

Kad su Kauboji u pitanju, očekivanja javnosti uglavnom se svode na "medalja je uvijek uspjeh, ali"... A to "ali" uvijek znači samo jedno. Zlato. Što bi za vas bio uspjeh u Londonu?

- Vodite me prema odgovoru s kojim sam već svima dosadio jer stalno i uvijek ponavljam samo jedno. Treba se borit', treba dat' sve od sebe i onda... Što Bog da. Neću prognozirati, al' bit će "nešto" valjda. Mene ne opterećuju niti me iritiraju očekivanja navijača jer ljudi imaju pravo na svoje mišljenje. Svojom borbenošću i rezultatima smo ih privukli, navikli da nas prate, da navijaju za nas. Skoro uvijek dođemo do kraja ili gotovo do kraja, uvijek smo i favoriti pa onda ne možeš reći da nije normalno ako se od nas uvijek očekuje zlato. Mene ne živciraju očekivanja, nego kad ta očekivanja ne ispunimo.