Rudić ni nakon zlata nema mira: Već počinju pripreme za London, imamo još posla...

ZAGREB - “Nazovi M radi umorstva”. Nazovi RR radi umorstva. Da, parafraza naslova poznatog trilera Alfreda Hitchcocka, adaptacije kazališnog komada Fredericka Knotta. Upravo to napravio je prije nekoliko godina predsjednik Hrvatskog vaterpolskog saveza Perica Bukić. Nazvao je RR-a, nazvao je Ratka Rudića, zatražio ga da preuzme hrvatsku reprezentaciju. On je to prihvatio i u samo nekoliko godina ubi’ vaterpolsku konkurenciju. Pokorio je svijet u Melbourneu 2007., potopio je Europu u Zagrebu. Tsunami s Jadrana zbisao je sve s lica zemlje, Hrvatska je prvak, naši su najbolji na svijetu.

Bio je Perica Bukić ponajbolji vaterpolist na svijetu, osvojio je dva olimpijska zlata u Los Angelesu 1984. i Seulu 1988. te srebro na OI u Atlanti 1996. Osvojio je Bukić kao igrač i svjetsko zlato, osvojio je sve. No, samo je jednim telefonskim pozivom osvojio još jedno svjetsko i jedno europsko zlato kao i ono za organizaciju i samo dovođenje Eura u Zagreb. Bravo za Bukića, Bravo za Rudića i njegovih 13 sretnih mušketira.

Ubili, potopili, pokorili... nije to baš sportu primjerena terminologija, priznajemo to, no doslovno su to napravili hrvatski vaterpolisti na pretprošlom svjetskom i zagrebačkom europskom prvenstvu. Neka nam oprosti kome smeta, no finale protiv Talijana u Zagrebu bilo je pravo kolinje. Ne treba sumnjati da će nešto slično učiniti naši vaterpolisti i na sljedećem OI-ju u Londonu 2012. Tamo idu vaterpolisti po jedino zlatoi koje im nedostaje, olimpijsko.

Od Melbournea do Zagreba malo se toga promijenilo, u međuvremenu su naši igrači bili u polufinalu Eura u Malagi, nešto slabiji na OI-ju u Pekingu, izborili su broncu na SP-u u Rimu prošle godine.

- Nitko ne može uvijek otići do kraja, ma kako dobar bio. Dosta se toga mora poklopiti. Naša je ideja vodilja da na svakom natjecanju uđemo u krug momčadi koje se bore za odličja, uvijek je na zemlji Ratko Rudić. Svjestan da za najveće dosege treba i malo fortune. Takvim se pokazao i nakon slavljeničke noći, nimalo euforičan, potpuno staložen.

- Dajte Ratko, opustimo se, ljudi vas vole, vas i vaše zlatne vaterpoliste. Da ne misle da ste nadljudi i supermeni, da znaju da ste i vi krvavi ispod kože. Priznajte, napili ste se u slavljeničkoj noći.

No, nemoguće je Rudića isprovocirati i naći na krivoj nozi. Kao i, uostalom, kad sa klupe vodi važne utakmice:

- Kao što se vidi po meni, volim pojesti i popiti. To je valjda svima jasno. Da, pojelo se dobro, popilo dobrog, kvalitetnog vina. No, nije se plesalo po stolovima, nije se pretjerivalo (kao što to ponekad znaju neki drugi naši sportaši, op. a.). Možda vam je to čudno, u krugu ljudi iz vaterpola razgovaralo se - što i kako dalje. Razgovarali smo o vaterpolu, o olimpijskim igrama u Londonu...

Upravo u tome i jeste tajna uspjeha. U opuštenoj slavljenočkoj atmsferi - razgovaralo se o vaterpolu. U to ne treba sumnjati, Rudić je sigurno inicirao male noćne razgovore o vaterpolu. Već sutra gledat će negdje u Splitu, Dubrovniku... neke juniore ili kadete. On drukčije i ne zna, priznao je to na oproštajnoj konferenciji za novinare u Zagrebu:

- Već od sutra počinju pripreme za London. Olimpijski je ciklus počeo, imamo dosta posla.

Često su ga vaterpolisti ispod glasa i među sobom, gotovo nikad u javnosti, nazivali “teroristom”, “goničem robova”. No, nakon silnih godina i rekordnog broja osvojenih odličja, sigurno je kako je upravo to, među ostalim, dio pobjedničkog recepta.

U Melbourneu je Rudić imao, sam je izabrao, Milu Smodlaku, Franu Vićana, Zdeslava Vrdoljaka, Tea Đogaša, Aljošu Kunca, Pavu Markovića, Samira Barača, Mihu Boškovića, Damira Burića, Andru Bušlju, Igora Hinića, Mara Jokovića, Josipa Pavića. I doveo ih do zlata. Smodlaka, Vićan i tadašnji kapetan Vrdoljak otišli su u reprezentativnu penziju, Đogaš, Kunac i Marković udaljili su se iz kadra, u odnosu na Melbourne Rudić je u Zagrebu imao samo sedam istih igrača. Uz promjenu više od pola momčadi, opet je postao prvakom.

- Imena su manje važna, najvažniji je program...

A nakon Zagreba? Kapetan Samir Barač uskoro će napuniti 37 godina, Igor Hinić slavit će 35. rođendan. Ako uskoro i odu iz reprezentacije, izbornik će naći neke nove i jednako dobre Igore i Samire. Iako, ni jedan se od njih dvojice još ne predaje. I Rudić je, istina u šali nakon zlata, rekao pred novinarima i pred Hinićem:

- Igor je još mlad igrač.

Svima je to bilo smiješno, no i u tom’ ima istine. Za Ratka Rudića nema mladih i nema starih igrača. Ima ih samo dobrih, boljih i najboljih. Kod njega igraju samo ovi posljednji, kod njega igraju samo najbolji.

Nekad to baš i nije bio slučaj, nekad i uz najbolje igrače na svijetu Hrvatska nije osvajala odličja. Kod Rudića igraju Hinić i Barač, dva iskusna veterana koji bi teoretski nekih od suigrača, po godinama, mogli biti očevi. I tu sve štima, kod Rudića nema starih i mladih, nema jugaša i mladostaša, nema sjevernjaka i južnjaka... Kod Rudića igra samo Hrvatska - i to - igra najbolje na svijetu. Tako i treba ostati...