Nove mjere Stožera Civilne zaštite koje su jučer stupile na snagu ponovno uzburkale vodu u hrvatskom sportu. Za podsjetnik, zabranjeni su svi treninzi i natjecanja, osim za klubove koji se natječu u 1. i 2. rangu natjecanja u seniorskoj konkurenciji i u 1. rangu natjecanja u juniorskoj konkurenciji na nacionalnoj razini u ekipnim sportovima, te za sportaše I., II. i III. kategorije u individualnim sportovima. Nitko, naravno, ne osporava da je situacija teška, ali kad se donesu mjere bez zrnca logike, jasno je da to izaziva revolt.
Djeca, dakle, mogu ići u školu i biti tamo nekoliko sati s još 20-30 kolega, mogu nakon toga slobodno otići u šoping-centar, pa navečer u kino ili kazalište, ali otići, primjerice, na teniski ili atletski trening, biti na zraku i raditi nešto korisno za svoje zdravlje - e to ne mogu. Zašto? Zato što je opasnost od zaraze veća nego u šoping-centru?
Digao se u posljednja dva dana na noge Splitski savez sportova koji se usprotivio donesenim odlukama, sjajnu je analizu svih nelogičnosti novih mjera napravio profesor Dražen Čular, ravnatelj Hrvatskog instituta za kineziologiju i sport, a raste nezadovoljstvo i u savezima, posebno onima koji su najviše pogođeni.
- Da su mjere utemeljene na epidemiološkim kriterijima, nitko ne bi riječ rekao, svi bismo bili zatvoreni i to bi bilo to. Ali u ponedjeljak smo u najavi imali jedne mjere, a u srijedu su napravili drugačije. Ispada da su neki bolje pregovarali od sporta. Kako možete zabraniti nekontaktne sportove na otvorenom, a i dalje se smije ići u šoping-centre? Dok god djeca idu u školu, o čemu mi pričamo - niže pitanja predsjednik Hrvatskog atletskog saveza Ivan Veštić.
Jasno je da će mnogi klubovi nastradati jer žive od članarina, ali Veštić ne želi isticati financijske posljedice.
- Ako je zdravlje u pitanju, nema alternative. Ali, tko god je pripremao ove mjere nije se vodio epidemiološkim kriterijima, nego nekim drugim interesima. Ovo je očito poniženje. Jučer ujutro na Parku mladeži, na 50.00 kvadrata otvorenog prostora, po sunčanom danu, nije bilo nikoga. Gdje su sada ta djeca? I Svjetska zdravstvena organizacija propagira kretanje radi očuvanja zdravlja, ali očito to nitko ne čita.
Ono što bode u oči je i trpanje svih sportova u isti koš. Ako već ekipni sportovi u kojima su kontakti neizbježni jesu problem, zašto nije napravljena iznimka za sportove u kojima stalno postoji distanca?
- Svi koji bi trebali skrbiti o hrvatskom sportu sada su pokazali kako to rade. Moram reći jasno i glasno, ovdje su prevladali nečiji interesi. Uprava za sport, bivši SDUŠ, u prvom je valu jako dobro reagirala, ali sada se pokazala toliko tendecioznom i naklonjenom loptačkim sportovima da je mene sram.
Veštić ističe kako je ovim mjerama napravljena diskriminacija unutar sporta. Mnogi odlični sportaši, državni doprvaci ili juniorski prvaci, nemaju pravo trenirati, ali članovi drugoligaških ekipa, uglavnom rekreativci - smiju.
- Jesu li u ekipnim sportovima pametniji? Virus ne ide u njihove sportove? Kad treba donijeti devet od deset olimpijskih medalja, onda su tu pojedinačni sportovi, a kad se daje novac i povlastice, onda su ekipni sportovi važniji. I tako je već 30 godina. Očito postoje TV prava i drugi interesi koji se ne smiju zaustaviti. Vodimo li mi računa o djeci ili o profesionalcima i njihovim ugovorima?
Veštić naglašava da se brojna djeca, kad jednom izgube naviku treniranja, više neće vratiti i šteta će u konačnici biti golema.
- Pao je cijeli sustav hrvatskog sporta, a strukture šute. Oni koji bi trebali nešto reći radit će od kuće i dobivati plaću, a trenera prašinara tko išta pita. Ministrica Obuljen se izborila za kulturu, muzeji i galerije su ostali otvoreni, a na kraju su nas zatvorili.