Olimpijski pokret u svijetu se suočava s manje-više istim problemom kao ‘70-tih i ‘80-tih godina prošlog stoljeća. S problemom koji je iščezao okončanjem Hladnog rata. S problemom za koju smo pomislili, pomalo naivno, da je prevladan i da se više nikada neće ponoviti. Olimpijske igre ili najveće sportsko natjecanje na svijetu ponovo je, htjeli to priznati ili ne, pozornica za iskazivanje političke moći i stavova. Govorimo o bojkotu Igara.

Igre u Montrealu 1976. su primjerice bojkotirale čak 34 države (što se često zaboravlja), mahom afričke. Razlog je bilo MOO-ovo odbijanje isključivanje Novog Zelanda jer je godinu dana ranije njihova ragbijaška vrsta gostovala u Južnoj Africi, zemlji apartheida u ono doba. Osamdesete su nosile olimpijski bojkot uvjetovan prepucavanjima SAD i tadašnjeg SSSR-a. U Moskvu na OI 1980. nije došlo čak 66 država zbog sovjetske agresije na Afganistan. Četiri godine kasnije je komunistički blok (18 država) uzvratio iz odmazde čiste, nedolaskom u Los Angeles.

Dok pljušte meci i rakete...

Pariz će za godinu i pol biti domaćinom Igara, ali već je sada izvjesno da ondje vrlo, vrlo vjerojatno neće biti nekih država odnosno njihovih sportašica i sportaša. Razlog je ruska agresija na Ukrajinu, koju je vrlo brzo slijedila odluka cijelog sportskog svijeta o zabrani nastupa ruskih i bjeloruskih sportašica i sportaša. Međunarodni olimpijski odbor nije baš presretan s takvom opcijom, točnije njezin predsjednik Thomas Bach je bez ustručavanja prije mjesec dana izjavio.

- Niti jedan sportaš ne smije biti sputan u svojem nastupu iz političkih razloga i poteza vodstva svoje države. Sport je iznad toga.

Načelno, to jest plemenita izjava i u duhu olimpizma, ali ovakav Bachov istup je naišao na vrlo oštre kritike u nekim od najutjecajnijih medija u Francuskoj, SAD, Velikoj Britaniji. Pa i u programu NBC, moćne američke TV kuće koja je glavni medijski sponzor MOO-a i daje milijarde za svake olimpijske igre. Kolika se tu trenutačno oštra lobistička bitka vodi vidljivo je iz primjera Anne Hidalgo, gradonačelnice Pariza. Prije nekoliko je dana, tijekom posjeta Ukrajini i govora u Gradskoj skupštini Kijeva izrijekom opetovano iznijela kako “...ne bi voljela u Parizu vidjeti ruske i bjeloruske sportaše dok u Ukrajini pljušte meci i rakete...”. Međutim, medijima je promaknula da je ista Anne Hidalgo samo mjesec dana ranije za francuske medije rekla nešto drugo.

- Kao gradonačelnica bi voljela vidjeti u Parizu i sportaše iz Bjelorusije i Rusije.

Ruski tenisač Daniil Medvedev

PAUL CROCK/Afp

Možemo samo pretpostaviti što ju je navelo u potpunu promjenu mišljenja. U međuvremenu je Ukrajina, od predsjednika države Volodimira Zelenskog do čelnika olimpijskog odbora Vadima Gutzeita, krenula u vrlo opsežnu agitaciju da se Rusima i Bjelorusima zabrani nastup na OI u Parizu 2024. Na ovo je još oštrije reagirao Thomas Bach, predsjednik MOO-a.

- Zatražio sam od Ukrajinskog olimpijskog odbora i predsjednika Gutzeita da odmah prekinu s ucjenom da će Ukrajina bojkotirati Igre u Parizu ako se ondje pojave Rusija i Bjelorusija jer se time oštro krši Olimpijska povelja, te se dovode u opasnost da se protiv Ukrajine pokrene suspenzija - zaprijetio je Bach.

Netko će biti oštećen

Kijev to baš nije odveć obeshrabrilo, a kako i bi kada je formirana koalicija od 40-ak država u kojoj su najglasniji Poljska, pribaltičke države, te osobito važno SAD i Velika Britanija, koje prijete da ni oni neće poslati svoje sportaše u Pariz, omogući li se ondje nastup Rusima i Bjelorusima. Pritom valja naglasiti da se ultimativno traži zabrana nastupa ruskim i bjeloruskim sportašima,pa taman oni bili i pod zastavom MOO-a. Pojavila se nova ideja da Rusi i Bjelorusi nastupe u sastavu “Momčadi izbjeglica” što bi bilo s jedne strane bizarno, a s druge teško da bi i Moskva na to pristala.

Kakva god odluka bila za Igre u Parizu, a alternative su samo - Rusi i Bjelorusi nastupaju ili ne nastupaju - netko će biti uvrijeđen i Pariz će od nekoga sigurno biti bojkotiran ili nekompletan.