Kada Anu Đerek (22), najbolju hrvatsku gimnastičarku, pitate što si je zacrtala uoči Europskog prvenstva koje će se ovaj mjesec održati u švicarskom Baselu, odgovorit će vam možda pomalo neočekivano:

- Nemam velike želje i očekivanja s obzirom na prošlo EP i na svu tu torturu s testovima. Samo želim da sve prođe jednostavno, da nitko ne bude pozitivan, da nitko ne ostane doma, da ne budemo u kontaktu s pozitivnima. Doslovno samo to očekujem. Rezultat i natjecanje su druga briga, najprije treba doći do tamo, pa ćemo onda razmišljati.

U Mersinu sve po zlu

Da, pandemija koronavirusa je toliko promijenila sve, uključujući i razmišljanje sportaša kojima koncentracija više nije samo na nastupu i rezultatu, već i na tome kako uopće fizički doći do mjesta održavanja natjecanja. Ana to jako dobro zna jer, kako i sama kaže, uoči prošlog EP-a u Mersinu je prošla pravu torturu i umalo je ostala kod kuće. A kad je nakon svih komplikacija i peripetija u “5 do 12” došla do Turske, o dobrom nastupu više nije moglo biti govora. Uostalom, najbolje da nam sama opiše što se sve događalo u prosincu prošle godine, uoči EP-a koje je više puta premještano i odgađano, da bi se na koncu s krnjom konkurencijom održalo u Mersinu.

- Sve što je moglo krenuti u krivo, krenulo je. U petak prije puta smo se testirali svi koji smo taj tjedan bili na pripremama u Osijeku. Dan kasnije su došli rezultati i od svih deset ljudi, samo sam ja bila pozitivna. Bio mi je to ogroman šok jer cijeli tjedan nisam izašla iz Sokol Centra u kojem imamo i sobe, i restoran, i treninge i sve je bilo zatvoreno, osim za nas desetero. Ništa mi nije bilo jasno. Mama mi je u studenom bila pozitivna i čak ni tada nisam pokupila ništa, tako da mi sve ovo nije imalo logike.

Pokazalo se da Ana uopće nije bila pozitivna na koronavirus. No, brzo je naša olimpijka shvatila da jedna nevolja nikad ne dolazi sama.

Ana Đerek

PRIVATNI ALBUM

- Mama je sjela u auto i došla po mene u Osijek, jer su svi odletjeli za Tursku. Vratila sam se u Split, u ponedjeljak se testirala i bila negativna, u utorak ponovno bila negativna, i odlučili smo da u srijedu letim. I onda mi se prvi put u životu dogodilo da mi je drugi let, od Zagreba do Istanbula, toliko kasnio da nisam stigla na treći. I umjesto da sam sletjela u neko pristojno vrijeme u Tursku, došla sam usred noći. Uz sve to mi se i izgubio i kofer, pa sam po onom jadnom aerodromu u Mersinu tražila prtljagu, kad sam izašla van, padala je kiša... Taj dan i noć su mi izgledali kao iz nekog horor filma. Došla sam u hotel već debelo iza ponoći, a sutradan je bilo natjecanje i sve je ispalo katastrofa. Kad je sve završilo, bilo mi je jedino drago da se nisam ozlijedila, to bi nakon svega bio šlag na torti.

Super je da kontroliraju

Pronašla je ipak jednu sitnicu za utjehu.

- Jedina svjetla točka bila mi je nagrada za najelegantniju gimnastičarku tog EP-a. Ne znam jesu li znali što mi se sve događalo, pa su rekli “njoj treba”, ha-ha, ali svakako mi je ta nagrada jedna od dražih u životu.

Koliko ju je sve to psihički potreslo jer u nepotpunoj se konkurenciji, sigurni smo, mogla boriti za visoke pozicije?

- Potreslo me, ali čak i ne toliko koliko sam se bojala da hoće. Mislila sam da ću tugovati četiri mjeseca, ali prošla su četiri dana i bila sam dobro. Nekako smo mi koji smo u gimnastičkom svijetu svjesni kakvo je to bilo EP, a ja znam gdje je moje realno mjesto. Uz nategnute prilike u normalnim okolnostima mogu biti osma parterašica Europe, a za to mi treba savršena vježba i kiks jedne ili dvije cure. Tako da sam koji slučajem po ocjeni i bila, recimo, druga u Mersinu, opet to ne bi bilo to jer tamo je bilo samo desetak zemalja. Žao mi je što nisam odradila svoje, ali i da jesam, svjesna sam otprilike koje je moje mjesto u europskoj konkurenciji.

Cijeli taj kaos s kalendarom nas je doveo do toga da se novo EP održava samo četiri mjeseca kasnije. Ali, otkazani su svi turniri Svjetskog kupa, tako da su gimnastičari ponovno u neugodnoj situaciji.

- Meni je to preteško, jer u Splitu nemam parter i uvijek prvi put vježbu u cijelosti odradim na prvom natjecanju sezone. Zato sam toliko nesigurna i zato i moj trener Miro Končarević uvijek prije prvog natjecanja kaže, samo da ovo odradimo. Imam u svojoj dvorani stazu, ali ne mogu na njoj napraviti vježbu od početka do kraja i zato mi je potreban barem jedan turnir prije velikog natjecanja. Imamo, istina, u Hrvatskoj CRO-GYM ligu, bez nje bismo bili “u banani”, ali nije to isto kao Svjetski kup.

Ana Đerek

PRIVATNI ALBUM

Koliko je Ana uzbuđena uoči svojih drugih Olimpijskih igara, posebno kad se uzme u obzir velika neizvjesnost i upitnici koji još uvijek vladaju oko Tokija?

- Ne mogu reći da nisam uzbuđena, naravno da jesam i prilično sam sigurna da će se OI održati. Ali opet postoji to nešto... Čak sam se ove godine pripremila na najgori scenarij, da ih neće biti. A opet, ne znam ni kakvi će biti uvjeti. U Riju je bilo nezamislivo ovo što se sprema u Tokiju. Svi smo se mogli družiti, ostali smo do kraja OI, mogli smo bez problema ući u Selo, a sad je pitanje koliko će druženja biti dozvoljeno, koliko ćemo smjeti ostati u Selu, kad ćemo uopće moći ući, što će biti sa svim tim testiranjima... Bit će to definitivno posebne Igre, ali opet se nadam da će biti dobro. Ipak su to Olimpijske igre koliko god ih oni zakomplicirali i promijenili.

Plaše li je sve te najavljene mjere, silna testiranja, aplikacije koje će pratiti sportaše...?

- Čak i ne, meni je to super. Bolje da nas kontroliraju, osjećam se malo sigurnije kad oni to prate i kad se testiramo, nego da je sve “pusti, pa što bude”. Daje mi to malo veći osjećaj sigurnosti, nije mi to tlaka.

Nastava nije kvalitetna

U Riju je prije pet godina bila najmlađa hrvatska olimpijka. Pritisak ju je slomio, pa nije uspjela odraditi cijeli višeboj kako je planirala.

- Za Tokio mislim raditi parter i gredu. Nemam rezultatski cilj, voljela bih napraviti svoje vježbe onako kako ih doma znam odraditi. Nemam prevelika očekivanja, a s obzirom na cijelu situaciju, bolje je ne očekivati puno jer tko zna što će se dogoditi. Ljudi su se u ovoj situaciji bez natjecanja zatvorili u dvorane i radili, pa možda u Tokiju vidimo neku totalnu novu razinu gimnastike. Ali s druge strane, natjecanja su ipak bitna stavka, možeš trenirati “100 sati na dan”, ali ako nemaš sigurnost koju donosi natjecanje, opet ćeš napraviti kiks. Tako da uopće ne znam što očekivati, ne samo od sebe, već i od svih drugih.

Ana Đerek

HGS

Kako je uopće ova godina dana s koronom djelovala na nju, i na sportskom i na privatnom planu?

- Mislim da sam OK, jer imam dosta posla da bih razmišljala koliko je sve ovo loše. Vjerojatno da stanem i razmislim, ne bi mi bilo dobro, ha-ha. Na Učiteljskom fakultetu nije dobro to što bismo na četvrtoj godini sve metodike trebali odrađivati po razredima, a mi ne možemo ući u učionice i samim time smo primorani na nekakva simulirana predavanja. Nastava nije kvalitetna kakva bi bila inače, ali pozitivno je što nisam izgubila godinu. A što se tiče natjecanja, koliko god to glupo zvuči, meni čak i lakne kad se nešto otkaže, jer se ne moram pomučiti - smije se Ana, pa iskreno dodaje:

- Ja sam više tip sportaša koji voli trenirati, nego se natjecati. Iako, naravno da bih s druge strane voljela i pokazati to što sam uvježbala. No, nekako, dok god se Olimpijske igre održe, sva ostala natjecanja su mi manje bitna. Imam iza sebe dovoljno nastupa na europskim i svjetskim prvenstvima i svjetskim kupovima da bih dramila ako se nešto otkaže.