Pikado je posljednjih godina doživio veliki rast. Svjetsko prvenstvo sve više konkurira Novogodišnjoj turneji četiri skakaonice kao najpopularniji sportski događaj za vrijeme novogodišnjih praznika, a sve je više igrača u ovom sportu koji nosi stigmu ‘kafanskog‘, ali daleko je od toga.
I u Hrvatskoj pikado doživljava rast, a jedan od igrača koji predvodi ovaj sport u Hrvatskoj je Mario Čegir iza kojeg je prava sezona za pamćenje. Aktualni je prvak Hrvatske u klasičnom pikadu, aktualni je prvak Hrvatske u elektronskom pikadu, aktualni je prvak Europe ekipno s Hrvatskom, aktualni je prvak Europe u parovima - sve su to razlozi da smo ga pozvali u naš Sportcast.
Čegir se ipak nije uljuljao u rezultate koje je ostvario u Hrvatskoj već se posvetio međunarodnim turnirima gdje je počeo ostvarivati solidne turnire.
- U Slovačkoj smo bili peti kao reprezentacija u svijetu, a pojedinačno sam završio na devetom mjesecu. U Budimpešti sam na turniru osvojio peto i deveto mjesto, te rezultate sam ponovio i u Sloveniji tako da sam počeo polako osvajati bodove. U budućnosti se želim posvetiti tim turnirima kako bih napredovao.
Čegiru ne nedostaje ambicije i želje za dokazivanje. Krajnji cilj i velika želja je nastup na Svjetskom prvenstvu kojeg organizira PDC, a za početak nastupa na WDF turnirima. Riječ je o turnirima u klasičnom pikadu pa smo našeg gosta pitali da nam ukratko objasni razliku između klasičnog i elektronskog pikada.
- Usporedio bih to s nogometom i futsalom. Svi misle da je razlika samo u metalnim špicama, ali nije. Kao prvo, morate jako dobro znati matematiku, da više ni ne gledate koliko vam je ostalo nego da sve gađate automatizmom. Kod klasičnog pikada treba u sekundu-dvije računati što gađati. Kada se nađu dva igrača koja su jednako dobra, jedna strelica odlučuje sve i ako nisi dobro izračunao, onda dolaziš do problema jer si protivniku dao dodatnu šansu za izlazak. Nama nedostaje turnira u klasičnom pikadu pa mi pomalo nedostaje rutina.
U Hrvatskoj je ipak popularniji elektronski nego klasični pikado.
- Mi smo u elektronskom pikadu uvijek među prve tri momčadi u Europi, a ove godine smo osvojili i naslov prvaka. Nemamo toliko puno igrača koji idu na klasični pikado, ali i to se mijenja. Ima u Hrvatskoj odličnih igrača. Najpoznatiji su Boris Krčmar i Romeo Grbavac, ali imamo dosta još igrača koji mogu napraviti dosta na svjetskoj sceni, samo trebaju dobiti pravu priliku.
Na najvećoj sceni pokazao se Luke Littler, 17-godišnji Englez koji je prošle godine sve oduševio na Svjetskom prvenstvu gdje je došao do finala.
- On je čak godinu prije ostvario uvjet da se natječe na Svjetskom prvenstvu, ali nije smio igrati zbog godina. I onda dođe, nazovimo ga klinac, i pobijedi ljude koji se bave ovim sportom više od 30 godina kao da je popio kavicu. Njegova pojava je definitivno dobra za pikado jer su sada puno ljudi to gledali, vidjeli da je ozbiljni sport. Samim time je lakše dobiti sponzore kojima je lakše uložiti u pikadu, da to nije samo kafanski sport.
Problem pikada je stigma ‘kafanskog‘ sporta, ali to se definitivno mijenja.
- Smatralo se, ali u zadnje vrijeme došli su u Hrvatski pikado savez neki ljudi kojima je stvarno stalo i koji se trude da ljudi to drukčije gledaju.
Ne samo da to nije kafanski sport već se od raznih turnira može solidno zaraditi, čak i na hrvatskom nivou.
- Godišnje se može zaraditi između 5 i 15 tisuća eura što je super dodatna zarada. Daleko je to od profesionalca, ali to je cilj u budućnosti. Vidim da mogu, ali mi nedostaje treninga da dobijem pravo samopouzdanje da mogu igrati protiv bilo koga bez nekog straha. Ja ne treniram ni blizu koliko bih trebao, ponajviše zbog posla. Trebalo bi trenirati minimalno 2-3 sata na dan.
Sve bi bilo bolje kada bi pikado postao olimpijski sport o čemu se puno priča.
- To bi nam prije svega pomoglo što se tiče financija, lakše bi se nalazili sponzori. A moram istaknuti i kako nam Hrvatski olimpijski odbor i sada pomaže pa sam zahvaljujući svojim rezultatima i ušao u kategorizaciju za olimpijsku stipendiju.
I za kraj smo našeg gosta pitali ima li omiljeni broj za ‘izlaz‘.
- Imam, to je 141 - dakle, 60, 45 i 36. Uvijek namještaš izlaz koji ti najviše odgovara. Najviše ljudi se namješta na 40 ili 32 jer ako promašiš dobiješ dodatne mogućnosti, a meni taj 36 nekako najviše odgovara.
Mario Čegir nam je u Sportcastu odao još puno zanimljivih priča o ovom sportu. Pogledajte cijelu emisiju:
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....