Zakon o sportu. Legislativni dokument kojim se tepa kao “vrhovni akt kojim će se urediti sport u Lijepoj Našoj” u izradi je dobrih pet godina. Još tamo od 2017. dok smo imali SDUŠ (Središnji državni ured za šport) kojim je upravljala najbolja hrvatska olimpijka i sportašica svih vremena, Janica Kostelić. Dakle, prva petoljetka je prošla. Petoljetka izrade zakona. Iako, ako ćemo biti iskreni, prvi je prijedlog Zakona o sportu izrađen koju godinu kasnije i poslan na Markov trg, na Vladu RH. Onda je ostao ondje u nekoj ladici.
Ministarstvo turizma i sporta koje je u međuvremenu “odmijenilo” SDUŠ i kojem je na čelu ministrica Nikolina Brnjac, odmah je prionulo s radom na nekoliko projekata od strateške važnosti. Na temeljima Nacionalnog programa sporta usvojenog 2019., ministrica je sa svojim timom krenula u izradu najvažnijeg dokumenta, Zakona o sportu. Taj je akt zgotovljen i ušao u završnu fazu. Ona konkretno znači da je raspravljen na razini Vlade RH, proslijeđen u Sabor na prvu raspravu, nakon koje u pravilu dolazi (ne nužno) dorada, vraćanje u Vladu, moguće nadopune, te u konačnici drugo čitanje u Saboru i usvajanje.
Poprilično sigurno baratamo pojmom “usvajanje”, ne zbog većine vladajućih u Saboru koja takvo što jamči, već zbog duha prve rasprave u Saboru proteklog tjedna. Jedna od rijetkih rasprava, rijetkih zakonskih prijedloga oko kojeg se vlast i oporba nisu “pohvatale”. Bilo je pokoja, ali sitnija primjedba, ništa odveć krucijalno. Drugim riječima, politički je duh takav da ne očekujemo nikakvu prepreku glede usvajanja Zakona o sportu koji bi, to je već artikulirano, stupio na snagu s Novom godinom, od 1. siječnja 2023.
Prvi akt usvojen 2019.
Stoga, neće se saborski klubovi zastupnika naljutiti ako medijski zaključimo da Hrvatska ima novi Zakon o sportu. Kada je k tomu tako, onda ne vidimo ništa logičnije do osluhnuti stavove ministrice turizma i sporta, Nikoline Brnjac.
Koja je temeljna ideja predloženog Zakona o sportu, po čemu se on razlikuje od dosadašnjeg i koje dobro donosi hrvatskom sportu?
- Aktualni Zakon je donesen još 2006. godine i doživio je desetak izmjena i dopuna, međutim navedene izmjene i dopune nisu riješile brojne nedostatke i izazove u funkcioniranju sustava sporta. 2016. godine Vlada premijera Andreja Plenkovića je po prvi puta krenula ozbiljno strateški promišljati o sportu te je 2019. pripremila, a Hrvatski sabor usvojio, prvi nacionalni strateški akt u području sporta od naše samostalnosti pod nazivom Nacionalni program športa 2019.-2026. s podnaslovom “Prema zdravoj i aktivnoj naciji ponosnoj na športske uspjehe”. Samim donošenjem ovog akta došlo je do značajnog poticanja aktivnosti od strane države i to s jedne strane za nacionalne sportske saveze i krovne sportske organizacije, a s druge za niz programa poput poticanja lokalnog sporta, programa Hrvatska pliva, stipendiranja školovanja sportaša, natječaja za sportsku infrastrukturu bitnu za lokalnu razinu. Ovime smo krenuli smjerom koji je zacrtao podnaslov Nacionalnog programa, a to je da našu naciju potaknemo na tjelesnu aktivnost jer ti pokazatelji nisu dobri, a s druge strane da osiguramo uvjete za nastavak postizanja vrhunskih sportskih rezultata koji predstavljaju svojevrsno čudo u odnosu na broj stanovnika. U provedbi svih ovih aktivnosti, država je povećala izdvajanja za sport na gotovo pola milijarde kuna. Novi Zakon daje još snažniji zamah svemu tome realizirajući 41 mjeru Nacionalnog programa športa.
- Temelj za izradu ovoga Zakona bile su brojne analize provedene u izradi Nacionalnog programa športa, a isto tako i temeljem kojeg su definirani ključni izazovi za razvoj sporta u Republici Hrvatskoj - financiranje temeljem jasnih kriterija, nužnost izrade kategorizacije sportova, zdravstveno usmjereno tjelesno vježbanje, skrb o sportašima i trenerima, usklađivanje obrazovanja trenera sa stvarnim potrebama sporta, temeljem mreže sportskih građevina sportsku infrastrukturu učiniti dostupnijom svima, stručni kadar i upravljanje sportom.
Uključeni svi dionici
- Zakonom se na jasan način definira sustav sporta kako bi se unaprijedio status sportaša i kvaliteta obavljanja sportskih djelatnosti te potaknulo što više djece i mladih na bavljenje sportom. Zakon je uredio i pitanje stručnih kadrova u sportu, i to u suradnji sa svim našim kineziološkim fakultetima i sportskim savezima, rješenja koja su zajednički predložili garantiraju da su u naš Zakon unesene najbolje prakse struke, uz istovremeno omogućavanje praktičnog funkcioniranja sporta. Definirano je pet razina trenera povezanih sa stručnim poslovima koje mogu obavljati, kao i jasni uvjeti za stjecanje tih razina, a uvodi se i sustav licenciranja kao garancija razvoja i unaprjeđenje kvalitete stručnog rada.
- Zakon propisuje kategorizaciju sportova koja će na temelju jasnih kriterija postati transparentan pokazatelj postignuća i motiv za dodatni razvoj u svim sportovima. Propisuje donošenje jasno strukturiranog programa javnih potreba u sportu državne razine koji će objediniti sve programe koje financira središnja država, od krovnih udruženja, nacionalnih saveza, infrastrukture i skrbi o sportašima. Propisuje prava sportaša i trenera, pravo na doprinose, naknade, nagrade i stipendije. Prepoznaje skrb o školskom i akademskom sportu kao bazi stjecanja zdravih navika, ali i kao jedinom bazenu u kojem se nalaze sva djeca iz kojih je potrebno prepoznati potencijalne talente za veliki broj sportova u kojima je Hrvatska itekako uspješna. Posebno je važno naglasiti da ako pogledate ovaj Nacrt u odnosu na važeći Zakon, svaki segment sporta u koji ulaže središnja država definiran je u zasebnom dijelu Zakona, a svaki segment ima i svoj članak koji se bavi uvjetima i kriterijima za financiranje tog segmenta javnih potreba u sportu državne razine. Isto tako, u dijelu javnih potreba lokalne i regionalne razine obvezuje svaku jedinicu na donošenje općeg akta kojim će se urediti ovaj segment kako bi se osigurala transparentnost financiranja na svim razinama. Uz to, jasnije definira liječničke preglede te medicinsku skrb i sigurnost na samim natjecanjima.
- Ono što posebno želim naglasiti jest da su u proces izrade bili uključeni svi dionici u sustavu sporta, od krovnih udruženja, nacionalnih saveza i županijskih sportskih zajednica pa do akademske zajednice i svih drugih resornih tijela te smo njime na optimalan način odgovorili na iskazane potrebe i dosadašnje probleme.
Niz novina za trenere
Prema predloženom zakonskom tekstu, predviđa se uvrštenje i trenera za ostvarenje prava za doživotnu nagradu za vrhunska sportska postignuća. Samo po sebi pohvalno, ispravljanje manjkavosti iz ranijeg razdoblja, ali zašto samo za osvajače olimpijskim medalja odnosno zašto ne i za one koji su vodili reprezentacije do neke medalje na svjetskim prvenstvima u olimpijskim sportovima? Takvih trenera nema baš puno, a vjerojatno će te se složiti kako ima nekih ostvarenja, medalja na SP-ima koje su u najmanjoj mjeri u rangu s olimpijskim odličjem (npr. Miroslav Ćiro Blažević 1998. i Zlatko Dalić 2018.)
- Ovim Zakonom uvodimo niz novina za trenere poput mogućnosti obavljanja poslova u obrtu, jasnije uređujemo sustav stjecanja kvalifikacija, obvezujemo sportske organizacije na definiranje odnosa s trenerom kroz ugovore ili akte ukoliko se radi o volonterima te uvodimo trajnu naknadu za najuspješnije trenere. Također, u proteklom periodu kroz udvostručenje sredstava za trenere čije su plaće financirane iz državnog proračuna sustavno skrbimo o najuspješnijim trenerima. Uz sve navedeno i činjenicu kako trenerska karijera traje bitno duže od karijere sportaša, a sukladno financijskim mogućnostima, mišljenja smo da smo pokazali koliko nam je stalo i do sportaša i trenera. Često čujem kako su potrebne veće naknade za trenere, a mislim da je korektno naglasiti kako ovakvu vrstu naknade imaju samo tri zemlje Europske unije.
Pohvalna je skrb o školskom i sveučilišnom sportu, no temelj sporta i vrhunskog rezultata u Hrvatskoj i Europi ne počiva na školskom i sveučilišnom sustavu, već klubovima. Što tu može i planira li nešto država učiniti kako bi pomogla klubovima jer oni su nositelji kvalitete, generatori hrvatskih reprezentacija? Ne govorimo o državnom financiranju klubova u smislu primanja, plaća igrača, ali možda financiranje dostojne plaće trenera?
Preuzeta odgovornost
- Ovdje se ne mogu složiti s vama i vašom konstatacijom u kojoj leži paradigma hrvatskog sporta ili bolje reći pitanja tjelesne neaktivnosti koju želimo mijenjati. Mislim da svi moramo okrenuti naša promišljanja i sport i tjelesnu aktivnost shvatiti kao sredstvo, a ne samo kao cilj. Sredstvo za bolji, kvalitetniji, ispunjeniji i zdraviji život cjelokupne populacije, pa i onog dijela populacije bez obzira na uzrast koji nema afiniteta i interesa biti aktivno u klupskom sportu. Dakle školski sustav, kroz Hrvatski školski sportski savez, je upravo taj koji može potaknuti na aktivnost svako dijete u osnovnoj i srednjoj školi. Aktivnosti tog sustava provode najstručniji kadrovi, a to su učitelji i nastavnici tjelesne i zdravstvene kulture odnosno magistri kineziologije. Taj sustav u ovome trenutku ima svega nešto više od 400.000 djece za koji je primarni cilj stvoriti navike tjelesnog vježbanja, a uz samu nastavu tjelesne i zdravstvene kulture, za koju bismo voljeli da je ima i više nego sada, upravo su projekti poput Univerzalne sportske škole, Vježbaonice ili Sportskih praznika koje provodi HŠSS, projekti koji imaju za cilj povećati tjelesnu aktivnost školske populacije. Samo aktivna školska populacija može biti dobar bazen za selekciju talenata, a upravo u tom smjeru promišljamo kako kroz naše baze i baze Ministarstva znanosti i obrazovanja osigurati da naši klubove ne propuste motivirati niti jedno talentirano dijete, jer je bazen iznimno mali u odnosu na broj saveza i sportova u Hrvatskoj. Prema našem informacijskom sustavu u koji podatke unose savezi svega svako četvrto dijete je aktivno u klupskom sportu. Dakle, moramo povećati i tjelesnu aktivnost sve djece, ali i povećati udio djece u klubovima na barem svako drugo dijete. Ovaj Zakon višestruko rasterećuje klubove jer će kategorizacija sportova zajedno s već spomenutim povećanjem dovesti do većih izdvajanja za najuspješnije i najmasovnije sportove, a pogotovo za one koji će imati što veći broj djece i mladih u odnosu na ukupan broj sportaša, zatim, povećan je broj trenera sufinanciran s državne razine, osigurava se jedinstvena stipendija za vrhunske sportaše, znači za tri kategorije i doprinosi za prvu kategoriju. Uz programe ulaganja u lokalnu infrastrukturu i program poticanja lokalnog sporta kroz koji smo uložili 55 milijuna kuna za 574 programa s uključenih 270.000 polaznika od kojih su najveći dio djeca, ovdje posebno želim istaknuti članak 74. novog Zakona koji je potpuni novitet jer s jedne strane jasno definira nastavak ovih ulaganja u programe i projekte od interesa za lokalni sport, ali uvodi po prvi puta direktno sufinanciranje 21 županijske sportske zajednice iz proračuna i to isključivo za stručni rad i materijalne uvjete za djecu i mlade do 18 godina. Kroz sve ovo vidim itekako priliku za povećanje plaća i standarda trenera u klubovima. Nemojmo zaboraviti da je klub javna potreba grada i općine, ali država je problem prepoznala te preuzela odgovornost i već sada pomaže kroz različite programe, a jasno je da će ta pomoć sada biti još konkretnija temeljem novoga Zakona.
Mislite li da je odnos ulaganja u sport u Hrvatskoj, te onog što isti taj sport Hrvatskoj znači i donosi (ne samo u vidu rezultata i medalja) ravnomjeran?
- Prije svega želim istaknuti da se u javnom prostoru kao ulaganje u sport isključivo komuniciraju sredstva Državnog proračuna, a zaboravlja se da kod nas, kao i u svim drugim državama EU, veći dio sufinanciranja sporta dolazi iz jedinica lokalne i regionalne samouprave. Ulaganja u sport kroz 576 jedinica lokalne i regionalne samouprave tako su se u proteklih nekoliko godina kretala oko 1,1 milijarde kuna, a središnja država je od 2016. do 2022. povećala izdvajanja s 215 na ovogodišnjih 438 milijuna kuna koji će 2023. biti još povećana zahvaljujući ovome Zakonu te doći do pola milijarde kuna. Izdvajanja za nacionalne saveze u ovoj godini povećana su za 60 milijuna kuna te s druge strane i mi željno iščekujemo rezultate ovih ulaganja. Nemojmo zaboraviti da i javna poduzeća prepoznaju i značajno sponzoriraju hrvatski sport. Republika Hrvatska financira plaće za više od 200 djelatnika krovnih sportskih organizacija i saveza te stoga i s njihove strane očekujemo kvalitetne strateške i organizacijske pomake bez kojih isto nema boljitka hrvatskog sporta. Jedan od najvećih izazova je svakako činjenica da je došlo do pada školske populacije i nije jednostavan zadatak prepoznati dovoljan broj talenata za tako veliki broj sportova u kojima smo uspješni, a posebno za ekipne sportove.
Pitanje sportske infrastrukture. U javnosti se u posljednje vrijeme opet povela rasprava o maksimirskom stadionu, ali to je tema već 25 godina. Država ne treba i ne smije izravno, iz proračuna graditi objekt jednom klubu, ali ne bi li država mogla poraditi više na izgradnji konkretne sportske infrastrukture od nacionalnog značaja? Bilo da se radi o Nacionalnom olimpijskom središtu ili centru; sportskim pripremnim centrima za pojedine sportove u državi? Među rijetkim smo, možda i jedina država u Europi koja to nema. To nije nešto što priječi EU svojim propisima, a nije niti nešto što ne bi mogla potaknuti, sudjelovati država. Što radite po tom pitanju?
Pravo na stadion
- Ministarstvo turizma i sporta je od 2019. sufinanciralo preko 170 projekata izgradnje obnove ili opremanja sportske infrastrukture diljem Hrvatske u ukupnom iznosu od 80 milijuna kuna. Temeljem novog Zakona nastavit ćemo sufinanciranje takvih projekata bez kojih nema uvjeta za sport i tjelesnu aktivnost građana na lokalnoj razini.
Nacionalni program sporta je već prepoznao potrebu gradnje centara za razvoj pojedinog sporta ili grupe sportova što su projekti u kojima je Vlada također spremna sudjelovati jer kao što su bitni stadioni i dvorane za velika natjecanja tako su bitni i centri za pojedine sportove. I ne mora svaki biti novi, može se ulagati i u postojeće kapacitete kojih već imamo dosta diljem Hrvatske, ali ih je potrebno obnoviti.
- Zakon predviđa sufinanciranje izgradnje sportskih građevina temeljem jasno razrađenih kriterija i u skladu s mrežom sportskih građevina. Osim toga, Zakon ostavlja mogućnost Vladi da odredi sportske građevine od nacionalnog interesa. Stadion Maksimir je gradski stadion u vlasništvu grada i ne gradi se jednom klubu, već za 20 ili 30 tisuća gledatelja, naših građana, koji imaju pravo na dostojan i prije svega za zdravlje siguran stadion na kojem će, naravno, moći gledati kako igra klub koji ga koristi, ali iz konteksta onoga što je zadatak države, prvenstveno gledati hrvatsku reprezentaciju, koja, na žalost, ako govorimo o Zagrebu, nema primjerene uvjete za svoje nastupe. I također, Vlada neće sama graditi stadion već je spremna sufinancirati projekt s drugim dionicima u omjeru koji će biti provediv i realan.
Koliko je infrastrukturnih sportskih objekata država financirala ili sufinancirala posljednjih šest godina od kako je na vlasti aktualna Vlada premijera Plenkovića?
- Sufinancirali smo 170 projekata od lokalnog interesa s 80 milijuna kuna, uz 50 milijuna kuna godišnje za Arene Zagreb i Varaždin. Novim Zakonom je predviđena izrada Mreže sportskih građevina temeljem koje ćemo dobiti jasnu sliku o broju i stanju sportskih građevina na terenu te ciljano moći ulagati kako bismo u svim dijelovima Hrvatske sport podjednako učinili dostupnim svima – od rekreativaca do vrhunskih sportaša, a uvode se i prostorni standardi i normativi koji će olakšati planiranje. Također, želim naglasiti da je kroz Nacionalni plan oporavka i otpornosti za javnu turističku infrastrukturu osigurano 280 milijuna kuna namijenjenih za zone aktivnog turizma odnosno sportsko-rekreativnu infrastrukturu, za što je javni poziv u tijeku. Isto tako osigurana su sredstva i u Višegodišnjem financijskom okviru, a aktivno sudjelujemo i u pregovorima i inicijativama za još izdašnije financiranje infrastrukture iz EU fondova.
Država, dakle mi građani RH, je izdvojila 7 milijuna kuna za natkrivanje bazena na Zvončacu u Splitu. Odličan i hvale vrijedan potez Vašeg ministarstva, ali... balona dan-danas nema. Pretpostavljamo da će te spomenuti kako je to u domeni lokalne vlasti u Splitu, što jest točno, ali je točno i to da je država izdvojila novac građana Republike Hrvatske za nešto što nije realizirano (ne krivnjom države, u ovom slučaju). Tu država, a to smo sada mi, građani - imaju pravo pitati - gdje je naš novac, što ste učinili s njima? Pitanje novinara - zašto nema balona na Zvončacu i još izravnije, tko je kriv što ga nema?
- Republika Hrvatska je sufinancirala natkrivanje bazena, dakle balon i strojarnicu, koji su dani na upravljanje Gradu Splitu. Ministarstvo je zatražilo odgovor Grada Splita zašto balon nije bio u funkciji proteklu zimu, a ovisno o odgovoru pristupit će se daljnjem izvršenju ugovornih obveza. Napominjem kako je odgovornost za daljnje upravljanje ovim objektom u potpunosti na Gradu Splitu.
Kako ne bi ostalo visjeti ‘u zraku’, stadion u Maksimiru. Što je konkretno s njime? Je li država doista spremna pripomoći u njegovoj izgradnji/rekonstrukciji ili kako ćemo to nazvati? Ujedno, jeste li se možda osjetili prozvanom ili barem neugodno od gospodina Čeferina, predsjednika UEFA koji je rekao za nedavnog boravka u Hvaru, “...stadion u Maksimiru je sramotan...”. Moraju pomoći i vlade i lokalne vlasti”?
- Stadion Maksimir je vlasništvo Grada Zagreba, koji mora pokrenuti rješavanje tog pitanja, ali već dugo smo svi svjesni nedostataka stadiona u Zagrebu gdje nacionalna reprezentacija igra u neprimjerenim uvjetima te će ovo sigurno biti jedan od prvih projekata kojima će se, temeljem novog Zakona i određivanja građevina od nacionalnog interesa, posvetiti ova Vlada. Uloga Vlade je pomoći u osiguravanju uvjeta za nastupe nacionalnih reprezentacija, i to ne samo nogometne, a upravo to je novim Zakonom o sportu i omogućeno. Već razmatramo financijski okvir za ulaganja kojima će država sudjelovati u financiranju sportskih građevina. Kao što sam već rekla, Vlada već sufinancira izgradnju sportskih građevina, a spremna je sufinancirati i one od nacionalnog interesa.
Sva povećanja ostaju
Prije nekoliko mjeseci su predstavnici pet loptačkih saveza (nogomet, vaterpolo, rukomet, košarka, odbojka) obavili razgovor s predstavnicima Vlade RH, tako i sa samim premijerom Plenkovićem, a na temu pomoći savezima odnosno klubovima i koliko nam je znano, Vlada je odgovorila pozitivno s ukupno 50 milijuna kuna. Nastavlja li se takva vrst potpore i nadalje, u sljedećim godinama?
- Sva povećanja o kojima smo govorili uz sve spomenuto ostaju u idućem razdoblju. S tim povećanjima ulaganja države u sport iznosit će gotovo pola milijarde kuna, računajući povećanja za krovna udruženja i nacionalne saveze, te stalne aktivnosti poput državnih nagrada, naknada, natječaja, ali i niz novih u vidu nacionalnih stipendija i doprinosa, izdvajanja za županijske sportske zajednice i dodatna izdvajanja za infrastrukturu. Kako sam već naglasila, Zakon predviđa i kategorizaciju sportova koja će biti jedan od kriterija financiranja. No, u svemu tomu očekujem i veliku ulogu Hrvatskog olimpijskog odbora i nacionalnih saveza te ostalih krovnih udruženja koji moraju imati što kvalitetnije programe, kriterije i jasne ključne pokazatelje, jer jedino tim putem ulaganja mogu i dalje rasti.
Nakon što Sabor izglasuje Zakon o sportu, koji će biti Vaš sljedeći projekt po pitanju sporta?
- Puno posla će biti pred nama provedbom ovoga Zakona s obzirom na niz novosti koje donosi, ali i u pripremi podzakonskih akata koje je potrebno donijeti u 2023. godini. Uz to, nastavit ćemo daljnje razgovore s drugim ministarstvima, a tu posebno mislim na Ministarstvo financija vezano uz porezni tretman sporta te Ministarstva znanosti i obrazovanja po pitanju tjelesne aktivnosti u vrtićima te osnovnim i srednjim školama kao temeljnim pitanjima zdrave nacije kojoj težimo. Isto tako, posebni naglasak u idućem periodu želimo staviti na pitanja racionalne i održive sportske infrastrukture prilagođene potrebama sredine u kojima se nalaze, a za što smo osim nacionalnih osigurali i sredstva iz EU fondova.