U razvijenom zapadnom svijetu odavno su shvatili da je sport jednako važan kao i obrazovanje. “Zdrav duh u zdravom tijelu”. Svi žele biti zdravi, u dobroj formi i lijepi. Bez sporta to ne ide.
Prebogati Bliski istok ulaže milijarde eura u sport. Jer žele najveću moguću promociju, a i žele biti zdraviji. Roman Abramovič u Rusiji je stekao milijarde, ali je morao otići u London i kupiti Chelsea da bi svijet čuo za njega. Da bi ga prihvatio, da bi mu se u konačnici i divio. To je snaga sporta.
Na Islandu su se prije 10-tak godina suočili s dramatičnim rastom djece koja konzumiraju alkohol i droge. Odgovor su potražili u sportu. Krenuli su bjesomučno graditi terene, ali i uvoziti sportsku pamet iz inozemstva. Da bi bili uspješniji, jer sport bez rezultata ne daje ni izbliza dobar efekt kao sport s rezultatom. Skoro 30 posto islandskog stanovništva pohodilo je Euro 2016. na kojem su blistali kao reprezentacija. To je snaga sporta. Kao i činjenica da su u 10 godina prepolovili broj problematične djece.
U Poljskoj, Mađarskoj i Češkoj su se godinama borili s ostavštinama “željeznih zavjesa”, a kad su ih napokon izbrisali iz glava ljudi okrenuli su se - sportu. Grade stadione i dvorane na sve strane, ulažu u klubove koliko god mogu. Orbana su u Mađarskoj prozivali da ne ulaže dovoljno u zdravstvo. “Kako ne ulažem, pa pogledajte koliko dajem za sport?”, odgovorio je kritičarima. Jer zna da ne postoji bolja zdravstvena prevencija od sporta.
U Njemačkoj, Engleskoj, Francuskoj ili Belgiji stadioni i dvorane su puni. Obitelji idu na utakmice, jer žele svoju djecu naučiti vrijednostima sporta. Žele da im djeca dožive emociju, radost pobjede, važnost pobjede, kako za jačanje karaktera, tako i za kolektivno stanje nacije. I zato im je stalo do klubova čije utakmice posjećuju i za koje tako srčano navijaju.
Njihovim je državnicima i gradonačelnicima jako stalo da im stadioni i dvorane budu pune, da im klubovi budu uspješni, jer to im donosi i ekonomski profit. Kroz navijačka noćenja, trošenja u restoranima, kafićima; suvenirnicama... Da, sport je vani itekako važan i isplativ biznis, pa i oni koje nije briga za sport pomno paze na njegovu dobrobit, jer znaju da će im donijeti ekonomsku korist, da će se svaka uložena kuna višestruko vratiti. Plus što će im građani biti sretniji i radišniji nakon pobjeda.
Hrvatsku za sport nije briga. Ne samo danas, nego već 30 godina koliko imamo svoju državu. Stariji i valjda pametniji su nam objašnjavali kako mora proći neko vrijeme i kako moraju doći nove generacije vladajućih kako bismo krenuli u korak s Europom.
Tomislav Tomašević svakako pripada toj novoj generaciji političara. Zagrebački gradonačelnik je i postao zato što je žestoko “gazio” po onima prije sebe. Nadali smo se da Tomašević - kao mlad i obrazovan čovjek koji je vidio svijeta - razumije važnost sporta. K vragu, kompletan moderni svijet to razumije! Nažalost, izgleda da smo se prevarili, Tomašević stav prema sportu isti je - ili čak i bitno gori - nego njegovih prethodnika. Za pokojnog Bandića sam u nekoliko navrata znao napisati da je teško razlučiti je li “spasitelj” ili “grobar” zagrebačkog sporta, jer mu je znao nemilice davati, ali i nikada sustavno i planski. Onako kako su to već godinama radili njegove kolege gradonačelnici europskih gradova.
Tomašević po svemu neće biti “spasitelj” zagrebačkog sporta. Njega sport, barem tako ispada, ne zanima. Za sada ga uz sport vežu samo populistički istupi. Pa se u njima ističe isključivo prozivanjem čelnih ljudi Cibone ili Dinama. Premda o njima u suštini zna debelo premalo.
Tomaševićev prijedlog budžeta za sport u sljedećoj godini nikako nije dobar. I dosadašnji je bio iznimno loš, a posljedice se jasno vide. Klubovi nam propadaju naočigled, jer su prepušteni sami sebi. Naravno da za takvo stanje Tomašević nije kriv, on je takvo stanje zatekao. Međutim, u prethodnih šest mjeseci nije napravio ništa da kvalitetno sjedne s ljudima iz sporta te proba pronaći nekakvo rješenje. Novca u Gradu nema, toga smo svi svjesni, ali ne možemo prihvatiti da nema dobre volje. A za sport je nema.
Kad nam klubovi potonu u potpuni amaterizam, nestat će i pobjede, ali i uspjesi reprezentacija. Možemo mi napraviti stotine konferencija na kojima ćemo objašnjavati važnost sporta u odrastanju djece, ali njihov će učinak biti daleko manji nego jedan veliki uspjeh kluba za koji navijaju ili reprezentacije koju svi zajedno obožavaju. Djeca samo nakon takvih pobjeda hrle trenirati i slijediti svoje idole. Takav smo narod, takvo podneblje i to se nikada neće promijeniti. A kada ugasimo klubove, posljedično i reprezentacije, izgubit ćemo nešto nas što smo toliko ponosni, izgubit ćemo talent kakav mnogi drugi mogu samo sanjati. Izgubit ćemo nešto po čemu smo već 30 godina toliko prepoznatljivi u svijetu. Na koncu ćemo postati još nezdravija i još pretilija nacija, iako smo i ovako u tom segmentu vodeći u Europskoj uniji.
Gradonačelniče Tomašević, jeste li doista spremni voditi Zagreb u tom smjeru?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....