Samo nekoliko dana nakon što je objavila kraj sportske karijere, Blanka Vlašić je otputovala u Rusiju. Družila se tamo, dakako, s bratom Nikolom koji igra za moskovski CSKA, gledala ga i u utakmici protiv Lokomotiva, a usput je odradila i gomilu medijskih obveza. I samo još jednom potvrdila koliku je popularnost imala i još uvijek ima i izvan granica Lijepe naše. Gotovo da i nema ozbiljnijeg medija kojem nije dala intervju, a bilo je pritom i vrlo zanimljivih odgovora o zasnivanju obitelji, o odnosu s tatom i trenerom Joškom, o bratu nogometašu...
U razgovoru za televizijsku postaju RT jedna od najboljih visašica svih vremena otkrila je da je imala napad panike kad je prvi put razmišljala o umirovljenju, ali da je danas posve opuštena. Priznala je i da joj je privatni život uvijek bio u drugom planu u odnosu na karijeru.
- Naravno da sam bila zaljubljena puno puta, ali nekako mi je sport uvijek bio prioritet. Nisam mogla biti ono što sam trebala biti za drugu osobu. Uvijek kažem da je ženama u sportu malo teže imati obitelj tijekom karijere. Moguće je, naravno, i mnoge žene uspijevaju. Ali, muškarci ne trebaju preskakati treninge ili natjecanja, a ako mi žene želimo imati djecu tijekom karijere, moramo prestati na godinu ili dvije i u puno smo težoj situaciji.
Tata me znao u dušu
Dodala je kako sada osjeća snažnu potrebu za obitelji.
- Nisam to osjećala prije 10 ili 20 godina. Tada sam bila fokusirana na sport, ali kad imate 30 ili 35 godina, shvatite da su sva ta postignuća sjajna - medalje i slava su nevjerojatni, ali to nije smisao života ako mene pitate. Mislim da je smisao kada s nekim možeš ostarjeti.
O tome kako je bilo imati oca za trenera rekla je:
- Ima to svojih mana, to je sigurno, ali isto tako i prednosti. Odnos oca i kćeri i odnos trenera i sportaša su teški sami po sebi, a kad to dvoje spojite, jasno je da treba vremena za prilagodbu. Danas sam jako sretna što mi je tata bio trener. Kreirali smo posebnu vezu i to mi je puno pomoglo, posebno u kasnijim godinama. Ponekad nisam trebala ništa reći i on bi znao što mislim. Toliko me dobro poznavao. Znao je točno kako se osjećam i za što sam sposobna taj dan na treningu.
Vidi li sebe u budućnosti u trenerskim vodama?
- Prošla sam cijeli proces stvaranja i održavanja rezultata, prošla sam kroz uspone i padove koje sport pruža. I ne želim ponovno kroz to prolaziti. Čak i najljepše uspomene nose veliki emocionalni stres i kad razmišljam da bih trebala opet to prolaziti, a kažu da je trenerima još teže nego sportašima - ne, hvala. Možda bih, kad bih imala talentiranu kćer, nju trenirala. Definitivno bih je trenirala. Imati obitelj je moja velika želja, nije se dogodilo tijekom karijere, nadam se da će sada.
Split je moja oaza mira
U intervjuu za Sport Express dočekalo ju je pitanje je li teže biti uspješan atletičar poput nje ili nogometaš poput brata Nikole?
- Sve ima svoje dobre i loše strane. Atletika je individualni sport i ako jedan dan ne pružite 100 posto, već samo 98 posto, to će odmah utjecati na rezultat. U nogometu se možete malo sakriti iza momčadi, čak i osvajati trofeje ako sjedite na klupu. S druge strane, moj brat je morao rano napustiti naš rodni grad da bi igrao za svoj klub. Ja bih odlazila maksimalno na nekoliko dana zbog natjecanja i tako sve do kraja karijere. Ne mogu ni zamisliti život negdje drugdje osim u Splitu koji je moja oaza mira i tišine.
Nije željela govoriti o suspenziji Rusije zbog dopinških afera, ali je ponudila svoje mišljenje zašto nikad nije uspjela srušiti svjetski rekord koji još od 1987. drži Stefka Kostadinova (2,09).
- Vjerojatno zato što nikad nisam stavljala veliki naglasak na to. Naravno, svjetski rekord je bio moj san, ali sam razmišljala ovako: ako budem zdrava, prije ili kasnije ću ga srušiti. Čak sam planirala skočiti još više - 2,11 ili 2,12... Na žalost, zdravlje mi se urušilo, došle su ozljede i više nije bilo vremena za rekord - objasnila je Blanka, dodavši kako bi u konačnici svjetski rekord mogle srušiti Ruskinja Marija Lasickene ili ukrajinsko tinejdžersko čudo Jaroslava Mahučih.