Možda trenutačno imamo samo jednog biciklista u World Tour momčadima, Frana Miholjevića, ali u svjetskoj biciklističkoj eliti još je podosta Hrvata koji nisu u prvom planu, rade “posao iz sjene”, ali za funkcioniranje cijele momčadi i za postizanje rezultata itekako su važni. Jedan od njih je i Radoslav Rogina, naš nekadašnji biciklist, višestruki nacionalni prvak, dvostruki olimpijac (25. u Pekingu 2008, 41. u Londonu 2012.), vozač s dugogodišnjom i bogatom međunarodnom karijerom, a danas zaposlenik Bahrain Victoriousa.
- U biciklizmu sam cijeli život, a spletom okolnosti sam završio kao mehaničar - priča 45-godišnji Varaždinac, ali će kroz šalu dodati da se osjeća kao junior.
- U momčadi sam zapravo među mlađima jer počeo sam tu raditi prije četiri godine, a imam kolege koji su u ovom poslu i preko 25 godina, tako da se smatram mladim mehaničarem. Tu u momčadi Bahraina je, recimo, još i naš Massimo Demarin, s kojim sam nekad vozio utrke u istoj momčadi, a sad radimo zajedno, samo što je on u ovom poslu već preko deset godina.
Najradije bih vozio
Rogina je osim uspješne imao i dugačku natjecateljsku karijeru, okončao ju je tek s 40 godina, ali nije mogao bez biciklizma i poslije toga.
- Najradije bih ja, doduše, vozio i sada, ali treba i raditi nešto, ha-ha.
Makar, i danas izgleda skoro isto kao i prije desetljeća, spreman da već sutra krene u utrku, jer, navodno, i dalje odradi sasvim solidne treninge na biciklu.
- Ma ne, nije to trening, to su vožnje za gušt. Ne možeš, uostalom, samo zaboraviti sve odjednom nakon 25 godina na biciklu. Nije da mi fali toliko, ali nešto vuče da sjednem i vozim. No, to je rekreacija, maksimalno po 2-3 sata, a godišnje sad napravim možda 5 ili 7 tisuća kilometara, a radio sam 30-ak tisuća kao biciklist, pa je to neusporedivo.
No, ponekad se teško riješiti onog natjecateljskog nagona i želje za borbom na stazi.
- Je, inače je tako, ali kad je ovakva kiša, kao što je primjerice bila u četvrtak na CRO Raceu, onda mi ne nedostaje ha ha. No, sve ima svoje vrijeme, mogu reći da sam nešto i postigao u karijeri tako da ne mogu žaliti ni za čim. Kad vidim peloton povuče me želja da se natječem, ali to je normalno. No, moderna tehnologija dala nam je i Stravu, pa kad usporedim brojke na kompjuteriću danas i kako sam trenirao prije deset godina, i vidim da sad više ne ide tako, malo me obeshrabri, ha-ha.
Zato strast i ljubav prema biciklizmu upražnjava, eto, kao mehaničar World Tour momčadi, jedne od 18 iz “biciklističke Lige prvaka”.
- Ne kažem to zato što ga ja radim, ali jedan je to od najzahtjevnijih poslova unutar ekipe. Prvi se dižemo ujutro, a zadnji ulazimo u hotelske sobe, a u međuvremenu imamo ispunjen dan.
Sastavljamo sve dijelove
Kako uopće izgleda jedan dan mehaničara tijekom etapne utrke kao što je CRO Race?
- Ujutro se dižemo i otvaramo kamion, gdje su nam bicikli, materijal, alati i sve ostalo, pa redom provjeravamo bicikle koji idu na utrku, iako to napravimo i noć prije, ali ovo je još jedna kontrola. Montiramo ih na automobil, idemo na start, pa je tamo još jedna provjera, pa smo u automobilu s kojim pratimo peloton radi bilo kakvih intervencija ako zatreba našim vozačima, pa poslije etape opet slaganje bicikla na auto, vožnja do hotela i onda tamo raspremanje bicikla.
To, pak, podrazumijeva čišćenje svih vijaka, komponenata, pranje, sušenje, te spremanje bicikala na kraju natrag u kamion.
- Jedna klasična provjera, gdje nisu potrebne nikakve zamjene ili popravci, traje 20-30 minuta po biciklu, a tu je još i pranje koje traje sat i pol za sve bicikle. Većinom smo trojica mehaničara na utrci, jedan pere bicikle, druga dvojica rade “mehaniku”.
Pranje bicikla nije samo obično zalijevanje vodom.
- Ne, koristimo odmašćivače, pa šampon i onda mini wash s jakim pritiskom da se sve dobro ispere i očisti. Onda ga sušimo kompresorom na zrak, pa nanovo podmazujemo sve kompletno.
Jasno, ako se tijekom etape dogodi nekakav mehanički defekt ili biciklist padne pa ošteti neki dio bicikla, onda sve zahtijeva i malo više posla.
- Mi moramo taj bicikl detaljno provjeriti, a u većini slučajeva kod pada dolazi do pucanja volana, budući da je od karbona. Ako je i samo zguljen, moramo ga dobro, dobro testirati da je siguran za vožnju i ako je OK, ništa ne diramo, stavljamo samo novu traku. Ako pukne okvir bicikla, onda se sve mijenja, jer onda s njega skidamo sve ispravne i iskoristive dijelove koje zadržavamo i koristimo dalje, a puknuti okvir vraćamo tvornici, odnosno proizvođaču čije bicikle koristimo.
Inače, i potpuno nove bicikle koje dobivaju ne dobivaju sistemom “ključ u ruke”, već u dijelovima, a Rogina i ostali mehaničari momčadi zaduženi su s njegovo sastavljanje.
- Da, bicikli dolaze potpuno “goli”, a mi na njemu sastavljamo sve do jednog dijela. U jednoj kutiji dolazi okvir, u posebnoj kutiji prednji mjenjač, u trećoj stražnji mjenjač, u sljedećoj zupčanik, pa pogon, ručice, žice, baterija, cijev sjedala, sjedalo, volan... Dođe sve zajedno oko 20-ak komponenti od kojih treba sastaviti bicikl i to točno po mjeri svakog vozača, u milimetar. Imamo i poseban, mi ga zovemo, križ uređaj s kojim kopiramo mjere sa starog na novi bicikl. I za to sastavljanje od nule do kraja treba oko 3 sata samo za jedan bicikl.
Za utrku su tri bicikla po vozaču, odnosno jedan je glavni, u biciklističkom žargonu “race bike”, i dvije rezerve.
- Svi moraju biti namješteni točno po mjerama određenog biciklista tako da kad on sjedne na bilo koji od njih, ne smije osjetiti razliku. Nekad se može dogoditi da, primjerice, ako je jedan bicikl vozio nešto više pa je sjedalo malo, ajmo reći, ulegnuto, ali inače sve ostalo mora biti toliko precizno da su svi kao jedan bicikl.
I dok su bicikli za vožnju na kronometar iznimno specifični i još puno kompliciraniji, “srećom na CRO Raceu nema kronometra jer to bi bilo još dodatnih 14 bicikala, odnosno dva za svakog vozača”, ističe Radoslav, nema previše razlika u “postavkama” bicikla za suhe uvjete i za kišu, kakva, nažalost, prati ovih par dana i CRO Race.
- Ne, nema tu puno razlike, osim što se stavi malo više masti na lanac i niži pritisak tlaka u gumama kad je kiša, sve ostalo je isto.
No, zato se znaju nekad razlikovati ovisno o konfiguraciji etape. Primjerice, za etapu u petak, gdje se penjalo na Učku i u Labin, biciklisti imaju neke zahtjeve oko materijala i namještanja bicikla. Štoviše, ide se i do najsitnijih detalja jer i najmanja sitnica može donijeti prednost u odnosu na konkurenciju.
- Za brda traže malo lakši prijenos, ali i malo niže kotače, da se i tu koji gram skine, da budu lakši za vožnju uzbrdo, ali i da bicikl bude upravljiviji za vožnju nizbrdo.
Ima iz svijeta biciklizma priča kako su neki vozači posebno zahtjevni, da imaju prema svojim mehaničarima baš neke posebne, možda i čak iritantne zahtjeve.
- Kod nas je kao i svugdje, netko je pedantniji od drugih, pa sami još gledaju bicikl, a neki niti traže niti pitaju previše, već vjeruju nama. Makar, ih uvijek pitamo za želje jer imamo tri vrste kotača, od 37 milimetara, 45 mm i 60 mm, imamo dvije vrste kazeta, od 11 do 30 zubaca i od 11 do 34 zupca, a naprijed 54-40 do 56-44 zubaca. To je odluka na biciklistima, oni biraju po svojim preferencama.
Dva Gira i dvije Vuelte
Radoslav Rogina uspio je jednom nastupiti na Grand Touru kao natjecatelj, na Giru 2004. godine, ali ih je zato sada kao mehaničar prošao puno više, a na njima se, pak, stres vezan za posao diže na potenciju više jer to su ipak najveće svjetske utrke i tu nema mjesta za greške.
- Bio sam lani i ove godine na Giru, odradio i dvije Vuelte. Na Tour de Franceu još nisam bio, jer kroz ljeto sam radije doma, ali budem i to vidio. Nekad ta putovanja znaju i dosaditi, pogotovo kad se spoji veći blok utrka, recimo prije CRO Racea sam išao jedno za drugim, u Poljsku, u zapadnu Francusku, Belgiju, pa Veliku Britaniju i tu se nakupi velika kilometraža. Taj mjesec sam skupio 8000 kilometara samo od odredišta do odredišta, plus ono što se prođe s automobilom tijekom samih utrka.
Nema općenito na tim putovanjima niti baš puno ili nimalo “turizma”...
- Ovu sezonu sam malo previše radio, ha-ha, jer će biti na kraju skoro 190 radnih dana, kad se zbroje sve zajedno, i putovanja, i utrke, pa i rad u skladištu u Novom Mestu, jer i tamo nekad treba pomoći. Inače je kroz sezonu oko 150-160 radnih dana, što je OK, no dogodi se i ovakva godina, pa se već osjeti zamor, pogotovo sad pred kraj sezone.
Malo se, doduše, lakše podnese kada si doma, u Hrvatskoj, na CRO Raceu...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....