Najveći i najvažniji tjedan hrvatskog biciklizma u godini ponovo je pred nama. CRO Race u svom devetom izdanju ponovo će na hrvatske ceste dovesti neke od ponajboljih svjetskih biciklista, a istovremeno kroz šest etapa premrežiti veliki dio Hrvatske i pretvoriti je u sportsku arenu te pri tome opet ponuditi neke spektakularne kadrove prirodnih ljepota. Već se, s potpunim pravom, ustalila sintagma kako je ova utrka najljepša razglednica Hrvatske u svijet, budući da će zahvaljujući CRO Raceu neke od naših najprepoznatljivijih destinacija i znamenitosti otići u 190 država svijeta i u nekoj formi dosegnuti oko 1,5 milijardu kućanstava u svakom kutku kugle zemaljske.

Ništa slomljeno

To je ono što će se dijeliti TV slikom, fotografijama, vijestima, ali veći dio toga sami sudionici utrke neće moći doživjeti na takav način. Među njih 140, koji se neće stići diviti prirodnim ljepotama, jer će morati razmišljati o sekundama, bonifikacijama, sprintevima za etapne pobjede te kako preživjeti uspon na Učku ili kockice u Labinu, i ove će godine, četvrti put zaredom, biti i Fran Miholjević.

Riječanin će opet najveći domaći adut jer je uostalom i jedini hrvatski biciklist koji vozi u nekoj od World Tour momčadi, dakle svjetskoj biciklističkoj eliti. Miholjević se, doduše, na startu CRO Racea pojavio sa svježim ranama i ogrebotinama po desnom koljenu i ruci, a koje su toliko izražene da ih je nemoguće ne uočiti.

- Izgleda gore nego što jest - sa smiješkom će 22-godišnjak.

- Nema nikakvih unutarnjih posljedica, ništa nije slomljeno, tako da je sve zapravo samo na površini. Fizički se osjećam dosta OK, ali vidjet ćemo kako će sada ići oporavak od etape do etape, no mislim da ne bi trebalo biti prevelikih problema.

Sve je, pak, posljedica pada na utrci prošloga petka na Svjetskom prvenstvu, gdje je Fran vozio cestovnu utrku u U-23 kategoriji.

- Bila je to klasična situacija kakva se događa na U-23 utrkama, odnosno sve je bilo ničim izazvano. Jedan me od vozača iz meni nepoznatog razloga samo gurnuo sa staze i nisam imao gdje i pao sam.

Jako teška Vuelta

Sve se dogodio još u neutralnoj zoni prije starta, odnosno pao je prije nego što je utrka formalno i počela. No, unatoč krvarenjima na nozi i ruci, Miholjević je vozio veći dio utrke od 173 kilometra, no s vremenom su ipak bolovi postali preveliki, pa je ipak morao odustati.

- Vozio sam zapravo na adrenalin, a kad ga je pofalilo, onda su jednostavno noge eksplodirale. Nije bilo idealno, ono što sam očekivao, ali, eto, mislim da će bi taj pad biti motivator da sada na CRO Raceu u boljem i pozitivnijem svjetlu završim sezonu.

Šteta je, pak, što mu je ovo bila posljednja utrka u U23 kategoriji.

- Da, upravo zato mi je žao jer bio sam motiviran za tu utrku, pogotovo s formom koju sam donio s Vuelte i na treninzima sam se super osjećao. Tako da je i razočaranje možda bilo malo teže podnijeti nego same posljedice pada.

No, dok će mu dojmovi sa SP-a brzo otići u zaborav, sigurno još dugo neće oni koje je osjetio na Vuelti. Jer bio mu je to prvi Grand Tour nastup u životu, prvi puta je osjetio što znači mučenje iz dana u dan kroz tri tjedna zaredom.

- Sretan sam što sam je uspio završiti, jer kažu oni koji to bolje znaju da je ova Vuelta bila jedna od najtežih Grand Tour utrka u zadnje vrijeme. Ja, jasno, to ne znam jer nemam s čime usporediti, no postoji, jasno, određeni umor i tjedan dana nakon utrke, ali sada u ovom razdoblju više osjećam neku formu stečenu kroz utrku. Dapače, iako ne želim zvučati presamouvjereno, ali očekivao sam da će biti i teže, odnosno da ću se lošije oporavljati, ali na kraju sam pokazao najviše samom sebi da mogu konkurirati i u trećem tjednu utrke te sam s time pozitivno iznenađen i to je nešto na čemu mogu nastaviti graditi karijeru za godine koje dolaze.

Novi uspon nije dovoljno težak

Za početak se to nada pokazati već na CRO Raceu. Protekle dvije godine bio je na usluzi kolegama iz momčadi Bahrein Victorious, hoće li mu se sada odužiti na neki način na njegovoj domaćoj utrci?

- Nema takvih planova, jer bismo trebali voziti za rezultat našeg kolege Zambaninija, ali kao što smo vidjeli i prijašnjih godina, ovo je dosta otvorena utrka, gdje dosta vozača može konkurirati i za etapne pobjede i “generalku”. Zasad je jedini vođa ekipe Zambanini, ali naravno imamo neke etape gdje ćemo raditi za sprintere, no nikad se ne zna što je u jednom danu može dogoditi i u kojem smjeru etapa otići. Ruta je slična kao i do sada, tako da će razlike stvarno biti male, nema niti jedne etape gdje se možeš opustiti.

U jednom od ranijih razgovora spomenuo je kako ove godine na CRO Race dolazi po etapnu pobjedu, što je ipak nešto smionija izjava nego li inače.

- Naravno, to je uvijek cilj, ne idem ni na jednu utrku da kažem “ne bih htio pobijediti”, tako da ni ova utrka nije izuzetak. Najrealnije šanse mislim da imam u trećoj etapi s cijem u Opatiji, zato jer je to etapa na čijoj trasi zapravo treniram skoro svaki dan i poznajem je jako dobro. To je, uostalom, i etapa koja je najbliže kući, pa time i srcu i to je sigurno motivacija za napraviti dobar rezultat. Dapače, poznavanje cesta može poslužiti i kao neka mentalna prednost u odnosu na ostatak pelotona, možeš čak i nadoknaditi neki fizički manjak ako je takva situacija.

Žestoko će, međutim, biti već od prvog dana, jer eto i danas na dionici od Vodica do Sinja ubačen je uspon Tešije, dugačak 17 kilometara, a kojeg nije bilo ranije u itineraru.

- Po mom mišljenju ipak to nije dovoljno težak uspon da bi se tu riješilo sprintera, pogotovo što je tek prva etapa, svi su svježi i na 100% i teško da bi netko, ako se i odvoji na tom usponu, mogao držati sve do cilja. Vjerujem da će u Sinju opet odlučivati masovni sprint, kao i lani.