Ivana Kapitanović prva je vratarka hrvatske rukometne reprezentacije, ali je Europsko prvenstvo u Danskoj propustila zbog ozljede koljena koju je zaradila igrajući za francuski Metz.
- Operaciju sam obavila odmah tjedan dana nakon ozljede tu u Francuskoj, to mi je bilo najzgodnije s obzirom na karantenu i poteškoće oko putovanja. Imala sam i dobre preporuke za kirurga koji me operirao, tako da je sve prošlo u redu i sad se oporavljam - rekla je Ivana.
Naravno, ovi su joj dani posebno uzbudljivi jer uživa u praćenju kolegica koje rasturaju na Euru.
- Sigurno da mi je žao što nisam tamo. Tko voli biti ozlijeđen? Međutim, to su stvari na koje se ne može utjecati. Što se cura tiče, presretna sam i preponosna! Godinama sam dio reprezentacije, smatram da sam jednako kao i one radila da budemo dobri, vjerovala sam u nas, davala sve od sebe na svakom treningu i utakmici.

I kako je kad sve to morate promatrati ovako sa strane?
- Nisam s njima tamo, ali mi je baš izrazito drago zbog toga kako igraju i kakve rezultate ostvaruju. Kao da i ja pobjeđujem zajedno s njima, a s druge strane se pitam ‘ma je l’ moguće da sam stvarno ozlijeđena?’. Teško mi je, jer htjela bih biti zdrava prije svega, ali sam sad toliko sretna i ponosna da vjerojatno te osjećaje ne bih doživjela na taj način da sam sad u Danskoj. Mislim da na ovaj način, s određenim odmakom, sve proživljavam puno emotivnije. A ispred TV-a se ponekad osjećam preglupo, jer navikla sam igrati...

Može se trčati s njima

Našu sportsku javnost oduševila je lakoća s kojom brani vaša kolegica Pijević. Znamo je kao vratarku, a kakva je Tea kao osoba?
- Teško je pričati o svojim prijateljima jer ima i puno stvari koje ne smiješ reći, ha ha! Uglavnom, u Metzu sam se našla u situaciji da sam mogla poželjeti kolegicu, htjela sam da to bude ona. Dobro se osjećamo kad imamo jedna drugu kraj sebe. Isto tako mi je drago što vidim da se mlada Lucija Bešen dobro nadopunjava s Teom, bila sam presretna kad je obranila sedmerac Cristini Neagu...
U polufinalu idemo na Francusku koju vi jako dobro poznajete.
- Osobno bih možda više voljela da polufinale igramo s Danskom. Koliko god i one njeguju brzi rukomet, norveški je ipak razina iznad. Francuska je stvarno dobra ekipa. Iako se po njihovim medijima dosta provlačilo kako su nakon prošlog Eura malo stagnirale i da više ne igraju na toj razini, one su to na ovom prvenstvu demantirale. Francuska reprezentacija igra kao i moj Mtez; obrana im je glavno oružje, agresivna obrana koja napada stalno. Imaju opasnu polukontru sa Zaadi koja im je motor i mozak ekipe. Mislim da će biti teško, stvarno teško. Zvale su me u utorak moje suigračice iz kluba, kažu nam da nas žele pobijediti, ali znaju da im neće biti lako. Rekla bih da nas se ipak malo pribojavaju.

Imaju li slabih strana, nešto što bismo mogli iskoristiti?
- S njima se može trčati, nije to kao s Norveškom s kojom ne možeš. Ni u kom slučaju ne smijemo dozvoliti igru na veliki broj golova, igru bez obrana. Njih najviše brine naša obrana. Oni vjeruju u svoju obranu, to im je forte uz polukontru, ali ne osjećaju se ugodno kad ih se dovede u igru šest na šest, jer im dugi napadi nisu jača strana.

Novinarsko iskustvo

Riječ-dvije o njihovim vratarkama?
- Leynaud je starija i iskusnija, svaki put je bila prava kad je trebalo, ona je bila 70% pobjede u velikim utakmicama. Najbolja je golmanica na svijetu, nema što nije osvojila. Odlična je i Darleux iz Bresta, pa moja bivša suigračica Glauser koja je na tribini. Koju god da staviš, nećeš pogriješiti.
Imate li poruku za navijače uoči velikog polufinala?
- Neka šalju pozitivnu energiju, cure su stvarno to zaslužile. Stvarno se nadam da će naše cure to lipo pobijediti, pa da i ja svoje novinarsko iskustvo mogu završit’ sretno i veselo - nasmijala se na kraju Ivana Kapitanović.