Od tri europske medalje u kadetskom uzrastu za odbojkašice, otkako je hrvatske samostalnosti, u dvije je svoje trenerske prste imao Miodrag Stojaković. Prvoj i posljednjoj.
I to ne bi bilo toliko iznenađujuće da između njih nije prošlo čak 26 godina. Jer Stojaković je bio uz reprezentaciju koja je osvojila srebro još 1997. u Puhovu (Rusija je slavila u finalu 3:1), dok je sada odveo U17 sastav do bronce na EP u Srbiji.
- U stožerima mlađih dobnih reprezentacija bio sam od 1991. do 2003. pa je onda bila stanka od 12 godina, prije nego sam se vratio od 2015. godine - reći će ovaj stručnjak, koji je ovom medaljom zaključio vrlo uspješnu sezonu.
Jer kao prvi trener seniorki Mladosti osvojio je dvostruku domaću krunu (PH, Kup) bez poraza u 32 utakmice, igrao polufinale MEVZA lige, promovirao kroz ekipu nekoliko mladih igračica (koje su ekspresno postale već i važne seniorske reprezentativke) i, na kraju, donio još i reprezentativno odličje, koje smo čekali punih 20 godina.
Produkt zajedničkog rada
I sve će to lijepo stajati uz titulu prvakinja i kup Hrvatske, što ih je prije osam, odnosno devet godina iznenađujuće osvojio s Porečom, ekipom koju je sâm izgradio.
Za ovaj aktualni uspjeh, međutim, s reprezentacijom ne želi ni pomisliti, ni čuti da bi preuzeo sve lovorike.
- To je produkt zajedničkog rada - uvijek naglašava 58-godišnji stručnjak i u prvi plan gura “svoje” odbojkašice.
- To su prekrasna djeca. Pojedinačno svaka ima visoku radnu etiku i samopouzdanje, a zajedno čine izuzetno motiviranu ekipu, socijalno na najvišoj razini i funkcioniraju skupa ne samo na terenu već i izvan njega. Besprijekorne su u svakom pogledu, i što se tiče rada na treningu, ponašanja izvan dvorane, u hotelu... Krasi ih veliko zajedništvo, zajedno s nama u stožeru i ta kemija između njih i nas urodila je ovom medaljom.
Vesna Jelić ‘pisala scenarij’
Jednako će tako veliki dio zasluga prebaciti i na svoje suradnike u stožeru - treneri Ivica Radočaj i Darko Nojić, kondicijska trenerica Dorotea Jerbić, fizioterapeutkinja Dina Pavić, statističar Branislav Rupnjak, te team menadžerica Vesna Jelić. Svatko je utkao svoj dio u medalju.
I makar postoji fama da u našoj odbojci nema, ili barem nema dovoljno, kvalitetnog stručnog, trenerskog kadra, ovo je eklatantan primjer koji dokazuje suprotno. Ako im se da prilika, povjerenje i podrška.
- Ivica Radočaj uz mene je neprestano u stožeru od 2015., Darko nam se pridružio dvije godine kasnije i odradili smo zajedno tisuće treninga, razgovora, pa ponekad i svađa, iz kojih smo crpili najbolja rješenja. I za obojicu tvrdim da bez problema istog časa mogu preuzeti i biti treneri u nekom od klubova naše Superlige. Fizio Dina bivša je odbojkašica pa se brzo i lako uklopila s curama, a statističar Brana jako nam je svojim analizama pomogao da se što kvalitetnije pripremimo za protivnice.
Kolika je, pak, bila povezanost igračica i stožera pokazat će i primjer s kondicijskom trenericom.
- Dorotea je provela s nama kompletne pripreme u Valpovu, tijekom kojih se saživila s ekipom, cure su je sjajno prihvatile, ali nažalost nije bilo predviđeno da ide s nama na EP. No, iznenadili smo cure jer ju je naš predsjednik saveza Žanić doveo u Vrnjačku Banju pred kraj turnira. Kad su je cure ugledale to je bilo takvo oduševljenje, grljenje, ljubljenje... skoro se kat hotela urušio. A scenarij za sve to je bila pripremila naša team menadžerica Vesna Jelić, koja je i inače za čas ispunjavala svaku našu želju.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....