NOVA SKIJAŠKA SENZACIJA Zubčić: 'Želim doći do vrha na Hirscherov način'

Svi mi imamo svoje snove, posebne čarobne kutije u glavi na koje stavljamo najljepše mašne i nadamo se da ćemo ih jednog dana ugledati materijalizirane pod našim životnim borom. Neki s vremenom odustanu, nekima život mimo njihove volje pokida šarene omote i zgužva stranice, a neki imaju sreću i “šarena kutija” im se doista nađe u rukama. Iako, sreća je tu samo jedan komadić, jedna slagalica. Ako smo ostale držali na hrpi i samo sanjali da ćemo ih jednom posložiti u savršenu sliku, onda ni onu koja se zove sreća nećemo prepoznati čak i da nam se zalijepi za prste.

Filip Zubčić je svoje skijaške slagalice slagao godinama i onda odjednom, za nas sa strane - odjednom, u Alta Badiji nam je pokazao svoju sliku. Sa startnim brojem 64 ulazak u drugu vožnju jednog od najprestižnijih veleslaloma u Svjetskom kupu već je velika stvar sama po sebi, ali budući da Filip u glavi ne nosi male, nego velike “šarene kutije”, u drugoj je sve podignuo na razinu senzacionalnog ostvarenja. Druga najbrža vožnja, brža i od onih Marcela Hirschera i Teda Ligetyja, donijela mu je ukupno 7. mjesto. Hrvatska je dobila još jedno svoje skijaško čudo.

U utorak se probudio u svom krevetu, u Zagrebu, potpuno svjestan što je doista napravio?

- Jesam, sad jesam. Ma, zapravo sam postao svjestan svega još dok smo se vozili iz Alta Badije prema Madonni di Campiglio. Neposredno nakon utrke nisam bio, ovo je jednostavno...

Fenomenalno. Je li spreman na čestitke?

- Ma, svi su mi već čestitali.

Ali sad će biti i čestitki na cesti, od nepoznatih ljudi kojima Filip Zubčić više nije nepoznat.

- Ma, bit će vraga - simpatično je ispalio.

- Neće me nitko prepoznati, skijanje ljudi baš toliko ne prate, a meni je i bolje ovako. A i s kacigama na glavi ionako se ne baš vidimo, pa nas i ne mogu prepoznati bez njih.

Samo što je on dovoljno dugo stajao na mjestu za vodeće u utrci u Alta Badiji pa su ljudi već mogli itekako povezati lice s imenom, ali neka mu bude. U međuvremenu je pogledao snimku svojih vožnji iz Alta Badije i - vjerovali ili ne - nije baš impresioniran. Dobro, možda malo pretjerujemo, ali ne baš puno...

- U biti nije to bilo ništa spektakularno.

Rekli smo vam.

- Vožnja kao na treningu kad skijam najbolje kako znam. Nije to bilo ništa izvan mojih mogućnosti, jednostavno sam u utrci uspio odskijati ono što skijam na treningu.

A sad kad mu je to uspjelo, javnost će očekivati da mu uspijeva... Svaki put. Kod nas je to uglavnom tako. Može li Filip Zubčić ponavljati Alta Badiju?

- Ovo je jednostavno bilo... Sve se posložilo “u nulu”. Uspio sam sve te dečke pobijediti, ali ja sam još toliko mlad. Možda će ići ovako i dalje, možda neće, svi se nadamo da ću stalno ulaziti u 30, ali ako i ne bude to na svakoj utrci, ja neću biti nezadovoljan. A pritisak zbog očekivanja javnosti? Ne. Mene to uopće ne zanima. Kad bih gledao na to što drugi ljudi govore ili očekuju, samo bih se dodatno zamarao. Ne treba mi to, ja se trebam fokusirati na utrke i ono što radim i ne slušati ljude sa strane. Imam svog trenera i svog oca uz sebe i slušam njih.

Ali naravno da će pokušati sve da iskoristi trenutačnu poziciju.

- Probat ću ući u 30 najboljih i zacementirati se u tom društvu jer onda je sve lakše. Sad je na početku sezone bilo dobro jer su staze bile ledene, tvrde, pa je bila veća šansa napraviti dobar rezultat s višim brojevima, ali često to nije tako i zato je bitno dokopati se dobrog startnog broja.

Već početkom siječnja u Adelbodenu, na još jednom od veleslalomskih kasika, trebao bi startati baš u tom društvu 30 najboljih.

- Trenutačno sam 33. na startnoj listi veleslaloma, ali ako se netko od onih ispred mene ne pojavi, bit ću u 30, ali ne znam, možda se neki i oporave od ozljeda.

Neki neće sigurno, poput Svindala recimo, ali ne zamara se Filip ni time puno.

- Bilo bi odlično startati među 30, pa to je 30 i nešto brojeva bolja pozicija od one koju sam imao u Alta Badiji, ali ako sam dvaput uspio ući u drugu vožnju s brojem većim od 60, zašto ne bih mogao ponovo? Sad mogu skijati mirno, prazne glave...

Prazne na pozitivan način, jer ta “praznina” zapravo znači da je siguran u ono što radi.

Zanimljivo, samo tri dana prije utrke Svjetskog kupa u kojoj je priredio senzaciju bio je tek 37. u utrci Europskog kupa, natjecanja niže razine. Nije baš bila neka najava onoga što se dogodilo u Alta Badiji?

- Ma, ja sam ove sezone skijao tri utrke Europskog kupa i tri Svjetskog kupa i nisam uzeo nijedan bod u Europskom kupu, a u Svjetskom sam to napravio dvaput. Eto, očito mi više odgovara Svjetski kup - smije se, ali ima i vrlo logično objašnjenje zašto je to tako.

- Meni više odgovaraju teže staze, zahtjevnije, duže, uvijek sam bio lošiji na lakšim i kraćim stazana. Uoči ove sezone promijenili smo i način treninga, išao sam skijati u Saas Fee i na Pitztal, na teže terene, nisam bio samo u Zermattu i na Hintertuxu i to je sigurno pomoglo. Osim toga, prije godinu dana sam skijao u Alta Badiji i znao sam točno što me čeka. Lani sam se mučio i kalio, a sad se to vraća.

Ta prošla sezona bila mu je posebno teška, točnije njezin početak. Upravo je to razdoblje označio i kao najteže u karijeri, a ne ono vrijeme kad su ga ozljede zaustavljale i bacale unatrag.

- Ne, ozljede su me zapravo dizale sve više i više. Nikad mi nije palo na pamet da bih mogao odustati, nijedne sekunde.

A zašto je ta prošla sezona bila tako teška?

- Ulazak u sezonu mi je bio rezultatski jako loš, cijeli prosinac i siječanj je bio loš, nikako se nisam snašao. Dosta sam psihički potonuo nakon loših rezultata, ali sam i isplivao, a tu mi je tata jako puno pomogao i onda su se stvari malo pomalo posložile i na kraju je sezona ispala sasvim dobro.

Možda ponukan i time, uoči ove si nije postavljao nikakve ciljeve. Baš nikakve?

- Nikakve određene, jer sam si prijašnjih sezona previše nabijao pritisak i sam sebe bih pojeo. Zato smo uoči ove samo trenirali i odlučili ući u sezonu bez postavljanja nekih ciljeva, to je bila taktika koju su složili tata i trener i ispala je dobra taktika. Nije bilo nikakvog presinga, imao sam čistu glavu.

Za sezonu nije postavljao ciljeve, ali zna gdje želi biti jednog dana. U budućnosti Filip Zubčić sebe vidi...

- Na vrhu Svjetskog kupa. Želim biti u prvoj veleslalomskoj i slalomskoj grupi, a cilj svakog skijaša jest naravno da uzme veliki Globus. Kad to uspiješ, onda znaš da si zbilja najbolji na svijetu. Samo...

Samo?

- To je sve još jako daleko, ja sam tek napravio mrvicu, čeka me još jako puno krvavog rada.

Na pitanje koja mu je najdraža disciplina nije oklijevao ni sekunde.

- Oduvijek veleslalom.

Zašto baš veleslalom?

- Zato što je to kraljevska disciplina, najteža. Dobro, spust je najteži jer je najopasniji, ali veleslalom je najkompleksniji za naučiti dobro skijati. Mi smo oduvijek najviše trenirali baš veleslalom, ali posljednjih godina mi je išao lošije od slaloma, a sad opet ide bolje...

I odmah potom vam se ukaže pravi Filip...

- I slalom skijam jako dobro.

Siguran u sebe, u ono što radi, gušt ga je gledati kako skija, ali gušt je i s ovim mladim Zagrepčaninom i razgovarati.

Što je s brzim disciplinama?

- Treniram i brze naravno, pogotovo u pripremnom periodu, treba mi i zbog veleslaloma, a i vidim se i u brzim disciplinama jednog dana.

Ali ne još.

- Ne, osim periodično. Želim se prvo probiti u tehničkim disciplinama. Teško je gurati sve discipline i smatram da se treba prvo u nečemu probiti, a onda ići dalje. Pogotovo jer mi i nemamo nekakve uvjete za trening brzih disciplina, staze za slalom i veleslalom ipak je lakše osigurati. Volim ja brze discipline, ne bih mogao trenirati samo tehničke, niti bi bilo dobro da samo po tome “tučemo”.

Ali njegov način, način na koji planira doći do željenog vrha jest onaj na koji je to učinio Marcel Hirscher. Koji mu nije uzor jer kaže da više nema uzore, ali...

- Nemam u smislu da bih htio skijati kao netko. Kad sam bio klinac, uzor mi je bio Ivan Ratkić, gledao sam u njega kao u Boga.

Marcel ispred Teda

Ratkić je jedan od naših skijaša iz generacije Natka Zrnčića-Dima, koji nažalost nije imao pravu priliku pokazati koliko je doista mogao postići.

- Htio bih postizati rezultate kao Marcel Hirscher, njegov stil skijanja je sličan mome. Nekima je Ted Ligety najbolji, ali meni je Hirscher draži.

Hrvatski Hirscher? Nemojte to ni pokušati izgovoriti, dignut će mu se kosa na glavi kao i na izjave tipa “Kostelić je dobio nasljednika”.

- To mrzim!