Drago Sopta/CROPIX
RAZOČARANI IVANČIĆ

'Nikad nisam imao bolju atletičarku niti ću je imati, ali od nagrada mi nije dala kune'

Piše: Dražen PinevićObjavljeno: 16. veljača 2013. 14:02

Svako jutro oko pola osam od Jaruna do Maksimira tramvaj. Svaku večer nakon 18 sati od Maksimira do Jaruna tramvaj. A na leđima 75 godina, mnogi vršnjaci teško odu i do dućana. A Ivan Ivančić ja ne stadionu, čeka i ispraća atletičare. Uglavnom, nije mu teško ni skupljati rekvizite po bacalištu, čistiti krugove za bacanje od snijega, bacati sol, razgovarati s djecom, jer nije sve samo trening, “život je i puno više”.

Proteklih dana pogodio ga je raspad veze sa Sandrom Perković. Osam godina stvarali su priču o najmlađoj olimpijskoj pobjednici u bacanju diska. Željeli smo čuti Ivančinu istinu o svemu.

Sandra je rekla, “važna sam ja, a ne trener”. Kako ste to doživjeli?

- Ja se ne bih s tim složio. Važan je i natjecatelj i trener. Ne podjednako, naravno, ne bih sad gradirao, ali bih rekao da bez talentiranog natjecatelja, upornog i obrazovanog trenera ne može biti velikog rezultata.

Je li vas iznenadila, može li vas uopće iznenaditi koliko je dobro poznajete?

- Pa jest, iznenadila me, to kada sam pročitao... Trener je puno, ona to zna. Zaletjela se, mislim da ona to ne misli, ali eto da bi nešto rekla, jer misli da je javnost stala na moju stranu, rekla je to što je rekla.

Imali li ljutnje kod nje?

- Nema zašto biti. Ja sve što sam mogao najviše ja sam pružio. Ne bih joj u budućnosti nikada naškodio, podmetao. Nisam takav, puno smo zajedno napravili i ako nešto želim onda joj želim da bude samo još bolja.

Sandra kaže da ste je tjerali da trenira, makar je ozlijeđena. Malo čudno, toliko ste ozljeda, pa i bolesti skupa prošli u njenoj karijeri...

- To sam i ja njoj rekao. Kod cura ti je ovakva stvar; ako joj se ne radi naći će stotinu razloga za to, a svaki je trener nenormalan ako tjera ozlijeđenog čovjeka da radi. Što znači, boli me ovo, pa ono, pa ne radi ništa... Znala je nekad i trpjeti neke stvari, a boljela su leđa, diskopatija, upale mišića. Mislim da nije tako ozbiljna ozljeda, da se ne može istrpjeti barem malo.

Tri tjedna su samo bila povod...

- Recimo tako, makar je razloga puno više. Zadnja tri tjedna nisam bio zadovoljan intenzitetom, jer taj intenzitet ne garantira ni prosječne rezultate, a ona je sad olimpijska pobjednica, svi gledaju u nju i tu se mora malo više voditi računa o treningu kroz cijelu godinu. Ako je ozbiljnija ozljeda onda OK, ali mislim da nije bila toliko ozbiljnija da se preskoče tri tjedna, pa da se pokuša i četvrti. Nije mi to jednostavno sličilo na ozbiljan rad. Stojim iza toga.

Tri tjedna kao povod, a razlog...

- Moram to reći to, bez obzira što mi mnogi kažu nemoj to reći. Ja nisam u ovih osam godina dobio 1 kunu od nagrada, a usmeno smo dogovorili 25 posto treneru, 75 posto bacačici. Usmeno, jer ja tako s ljudima radim cijeli život, jednostavno sam takav. Kupovao sam vitamine, imao za troškove, ništa nije bilo teško... Prođe jedna godina, prođe druga, treća... Dao sam joj popis primjedbi da bismo nastavili suradnju. Dao sam joj to još prije tri mjeseca, a ona se nije očitovala, nije ni pogledala, mislim. Reakcije nije bilo. Nije to dakle samo zadnja tri tjedna. Proputovao sam lani 100.000 km a da ne dobijem ništa, to mi je razočaranje, da sam radio s tako samoživim čovjekom koji misli samo na sebe. Dopustite da mi je to razočaranje. Menadžer ima 15 posto, ali on ima 20 ljudi, 15 od jednoga, 15 od drugoga... A ja? Nisam uspio, i ove godine, što kaže Crnogorac bolje džabe ležat’, nego džabe raditi.

Žao vam je da je tako završilo?

- Naravno da mi je žao. Imao sam velike planove, sve je bilo na dlanu. Nikad nisam imao bolju atletičarku niti ću je ikad imati. Ona je na OI u finalu bacila 69,11, a nikad tako savršen tehnički hitac nitko nije bacio niti će baciti. Ja sam uvjeren da je 70 metara neupitno, uvjeren sam da je svjetski rekord Reinsch preko 76 ugrožen kroz vrijeme, makar je teško napisati 76, a kamoli baciti. Sandrine mogućnosti su ogromne, sve ovisi samo o njoj.

Je li uspjeh promijenio Sandru?

- Teško pitanje za mene, ali da su se neke stvari promijenile, jesu. Vrijeme će pokazati koliko. Mlada je, svoja je... Želim joj da traje još dugo, ona to može, ali za to mora i dalje krvavo raditi.

I trenera koji ju je preuzeo vodili ste do svjetskog naslova kao juniora. Što mislite o Edisu Elkaseviću?

- On je mlad trener, nije lako uzeti šampiona. Pogotovo da dečko trenira curu, makar ima različitih primjera. Ja nisam baba vračara, ne znam kako će to biti. Pričekajmo, pa ćemo vidjeti.

Je li teško raditi s Ivanom Ivačićem?

- Jest, puno tražim, ali i puno dajem. Previše cijenim sportaša

Mislite li da je rastanak sa Sandrom i kraj vaše trenerske karijere?

- Ni slučajno, imam još puno velikih planova.

CIJELI INTERVJU PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU SN-a...

Linker
11. studeni 2024 20:42