Damjan Tadic / CROPIX
NOVA EUROPSKA PRVAKINJA

MLADA ZAGREPČANKA ODUŠEVILA Ni potrgani ligamenti ni ruptura mišića nisu je zaustavili

Piše: Davor BurazinObjavljeno: 23. svibanj 2016. 20:44

Hrvatska himna svirala se posljednjeg dana 22. europskog prvenstva u taekwondou u švicarskom Montreuxu, sjajna 20-godišnja Iva Radoš obranila je titulu osvojenu prije dvije godine u Bakuu u ponovljenom “finalu iz snova” protiv olimpijske pobjednice Milice Mandić iz Srbije.

Mlada Zagrepčanka do trijumfa je stigla samo 6.95 sekundi do kraja meča kad je napadom izgurala suparnicu s plavog oktogona, izvan granica borilišta, što se kažnjava opomenom. Kako je Mandić nešto ranije dobila prvu opomenu zbog hvatanja Radoš za nogu, to je značilo bod za našu reprezentativku. Jedini bod u finalu, praktički s obzirom na ostatak vremena bio je to zlatni bod!

- Hvala ti, Isuse! - rekla je presretna Zagrepčanka iz Metalca kad smo je zaustavili izvan borilišta samo dvije minute nakon borbe.

Prethodno je skakala od sreće, nije to bila obična pobjeda, bila je to pobjeda snažne volje jer je Iva imala svu silu problema od prosinca prošle godine.

- Tako je, skupilo se ozljeda i zato sam još više sretna i ponosna na samu sebe. Cijelo vrijeme sam trenirala uz velike bolove, najprije sam potrgala tri ligamenta na zglobu pa mi se dogodila ruptura mišića, tako da sam u posljednje vrijeme dva tjedna trenirala i dva tjedna se odmarala, liječila. U glavi sam bila spremna, znala sam što moram raditi i kako se boriti.

Najbolja kad je tijesno

Kad smo dolazili u Montreux, mnogi su u našem taboru žalili što je imala toliko ozljeda i što se nije mogla spremati zdrava nego uz sve te silne bolove. I sve je to ona podnijela, svaku od četiri borbe riješila je sa samo jednim bodom prednosti. Francuskinju Marie Paul Ble i Ruskinju Anastaziju Gurskaju sa 1:0, zadala bi jedan udarac i onda se vješto čuvala. Nisu joj mogle ništa, sve je blokirala znalački. U polufinalu je bilo više drame s Nizozemkom Reshmie Oogink koja je povela sa 3:1 u prvoj rundi. Iva nije gubila glavu, u drugoj rundi je izjednačila na 3:3 i u trećoj stigla do četvrtog boda vrijednog finala. Kao da je rutiner, kao da joj nije tek dvadeset godina. Rođena pobjednica jer drugačije se ne može objasniti da su u njezinoj kolekciji već četiri velike medalje. Uz dva europska zlata još jedna bronca sa Svjetskog prvenstva u Čeljabinsku i bronca s Europskih igara u Bakuu, obje osvojene prošle godine.

- Ha, sve u tijesno. Kažu da je to moja borba, da se u tome najbolje snalazim. Očito mi leži. Ili zlatni bod ili jedan bod viška.

To je dokaz mentalne snage pa i onda kada fizički nije potpuno spremna. Finale se naravno čekalo s nestrpljenjem, njihova već sedma borba, dotad su bile na 3-3.

- U Bakuu sam je pobijedila sa 6:3, prije toga prvi put sam je svladala na Dutch Openu. Milica je vrhunska sportašica i vrhunska osoba. Želim joj svu sreću u Rio de Janeiru. Nema se tu što više reći, ja nemam više što reći.

Šteta što je tako mlada i što nije mogla ranije ući u olimpijski ciklus.

- Ja sam već počela s pripremama za Igre u Tokiju 2020. godine, a Hrvatska će u Riju ionako imati troje boraca i za Hrvatsku je to veliki uspjeh.

Vidjelo se da više nema snage ni govoriti, i dvije minute su joj bile puno. Odšetala je hodnikom prema svlačionici, trener Ivica Klaić tradicionalno nije ništa htio govoriti za medije. Valjda je to nekakvo njegovo “čarobiranje” i ako se nastavi ova žetva medalja njegove učenice, nemamo ništa protiv. Spremni smo čekati do kraja njezine karijere. Tada će se valjda otvoriti.

- Svirat će se Lijepa naša! - još smo čuli Ivu kako urla dok je uz pratnju fizioterapeuta reprezentacije Marija Novaka odlazila u svlačionicu pripremiti se za svečano proglašenje i intoniranje hrvatske himne.

Jedno, ali vrijedno

Doista, nije to mala stvar. Zapravo nema ljepše stvari za sportaša nego kad se u njegovu slavu svira himna. Najčešće je to veća nagrada od one financijske, barem u glavi sportaša. Inače ne bi većina bila spremna na svakakve patnje. Podsjetit ćemo vas da je naša reprezentacija, nikada brojnija (21 borac), u Montreux stigla iz Zagreba nakon 14 sati putovanja autobusom. I opet je bila uspješna, izrazito uspješna s pet medalja, jednu manje u odnosu na Baku prije dvije i Manchester prije četiri godine. Ali ako računamo i da je Petra Matijašević uzela broncu, a dodir s Makedonijom joj je samo ta kratica uz koju nastupa (MKD ili FYROM), onda je broj odličja isti. Manje zlata, ali i to jedno je izuzetno vrijedno. Pogotovo kad stigne posljednjeg dana i kad stigne u takvoj drami, nešto manje od sedam sekundi prije kraja.

Linker
23. rujan 2024 10:27