LEGENDARNI HRVATSKI ATLETIČAR BRANKO ZORKO 'Poslije Krosa Sportskih novosti sam postao popularan, svi su čuli za mene'

Gotovo svi sugovornici s kojima smo posljednjih tjedana razgovarali o Krosu Sportskih novosti spomenuli su jedno ime. Branko Zorko (50) i danas je mnogima jedna od prvih asocijacija na Kros, kao čovjek koji je gotovo kao anonimac otkriven na ovoj utrci nakon čega je napravio veliku karijeru u atletici.

- Dobro, nisam možda baš otkriven na Krosu, ali to je bila jedna od važnijih utrka u mom trkačkom odrastanju - kaže Zorko, pa pojašnjava:

- Tjedan dana ranije sam trčao 8:30 na 3.000 metara na otvorenju sezone na Dinamovu stadionu, ali tek poslije tog Krosa sam postao popularan. Sportske novosti su preko dvije stranice objavile naslov “Rođen je novi Dane Korica” i poslije tog dana više nisam bio anoniman. Svi su znali o kome se radi, pogotovo u atletskim krugovima.

Zorkova pobjeda 1985. u konkurenciji trećih i četvrtih razreda srednjih škola bila je senzacija jer je samo nekoliko mjeseci trenirao atletiku, a u utrci su nastupili mnogi koji su ozbiljno trenirali i trčali na srednjim prugama.

Igra slučaja

- Igrom slučaja sam se prijavio na jedan lokalni kros 20. listopada 1984. i pobijedio i tako je počelo moje bavljenje atletikom. Prije toga sam, kao i svi klinci na selu, igrao nogomet. U travnju je bio Kros SN, dakle, nepunih pola godine kasnije. Svi su se iznenadili prvo s tih 8:30, a onda i kad sam potvrdio pobjedu na Krosu, odjednom su svi iz svijeta atletike čuli za mene.

Ako je Zorko mnogima prva asocijacija na Kros SN, što njemu prvo pada na pamet kad se spomene ova utrka. Dakako, osim pobjede.

- Ponajprije maksimirska šuma, tamo je bio prekrasan ambijent. Možda nije bilo pregledno kao danas na Bundeku, ali staza je bila prekrasna. Sve najbolje i najljepše mogu reći o Krosu. I općenito sam volio trčati u prirodi, tako da me i s te strane vežu lijepe uspomene za tu utrku.

Zorko se neobično kasno, kao 17-godišnjak, počeo baviti atletikom, ali to nije spriječilo njegov brzi uspon.

- Već 1988. sam nastupio na Olimpijskim igrama u Seoulu, dakle, nepune četiri godine je trajao taj put. Znači, sve se može. U neku ruku je možda i bolje da sam se bavio i drugim sportovima, osim nogometa sam neko vrijeme igrao i košarku i rukomet, sve mi je to bila dobra podloga prije nego što sam se ozbiljno počeo baviti sportom. I što se tiče ozljeda, dobro je što sam kasnije počeo. Punih 15 godina nisam imao nikakvih problema, ozljede su me dočekale tek na kraju karijere.

Ima li, na temelju svog primjera, kakav savjet za mlade koji ulaze u svijet atletike, možda baš i preko Krosa?

- Radije bih dao savjet trenerima da budu što oprezniji i da budu strpljivi jer onaj tko ima u sebi “ono nešto”, taj će isplivati kad-tad. Ne treba biti odličan već u kategoriji dječaka ili djevojčica, tek u juniorskim godinama bi se postupno trebali pojačavati treninzi, a sve prije toga bi trebala, na neki način, biti igra, odnosno, priprema za nadolazeće ozbiljne treninge. Ne treba pretjerivati jer kod nas puno njih zbog ozljeda završava s atletikom već u juniorskom godinama. Samo strpljenje, strpljenje, strpljenje...

U njegovo vrijeme uvjeti za treninge nisu bili idealni, a ni danas se mnoge stvari nisu promijenile na bolje. U gotovo pola hrvatskih županija nema atletske staze.

- Ovdje u Križevcima ponavljaju već 30 godina da će napraviti pravu stazu, svaka nova politička garnitura to obećava, nadam se da će ova pronaći način da je izgradi. Meni je, istina, najljepše bilo trenirati u prirodi, čak sam i mrzio stazu. Jednom tjedno odrađivao sam dionice na stazi, a ostalo vrijeme sam uglavnom trenirao u prirodi, u šumi, tako da mi nije puno toga nedostajalo. Ali ovima koji trče 400 metara i kraće, treba staza i to uopće nije sporno. Velika je stvar što je Zagreb konačno dobio dvoranu, ona je jako važna za pripreme u zimi kad su teški vremenski uvjeti i minusi.

Je li zbog loših uvjeta ikada razmišljao o odlasku iz Križevaca ili možda čak iz Hrvatske?

- Imao sam ponude Crvene zvezde iz Beograda i Mladosti i Dinama iz Zagreba, ali nisam previše razmišljao o tome, makar mi je danas možda i žao što nisam probao. Sigurno bih imao bolje uvjete za trening. Bio sam vezan za Križevce i za trenera, ali možda bih sada drukčije postupio.

Iako stadionskih staza u Hrvatskoj još uvijek ima premalo, broj rekreativnih trkača raste iz dana u dan.

- Ma, super mi je to, baš mi se sviđa. Kad sam ja trčao po prirodi, znali su mi vikati “stani, tko te tjera na to, odi raditi nešto pametnije, uzmi motiku u ruke i okapaj kukuruz”. Najnormalnije je da čovjek trči u prirodi, na nasipu u Zagrebu ili na Bundeku, Jarunu... No, prije je to bilo apstrakcija. Danas smo konačno postali dio Europe jer se sve više ljudi bavi trčanjem, vidio sam da u Zagrebu postoje i grupice ljudi koji se okupljaju i trče zajedno.

I Sportske novosti su uskočile na taj val, pa ove godine na Krosu prvi put imamo i utrku građana na četiri kilometra. Zorka u njoj, ipak, nećemo vidjeti.

- Na žalost, zabranjeno mi je trčati zbog ozljede desnog lista i problema s kralješnicom. Čak sam i probao, ali ne mogu. No, dajem punu podršku utrci građana, da sam zdrav, sigurno bih nastupio - zaključio je jedan od najvećih hrvatskih atletičara svih vremena.