Nedavno je jedan od HNS-ovih dopredsjednika patronizirajući upozorio predstavnika Istre 1961 da im neće dozvoliti igranje u SHNL jer im je travnjak na Drosini očajan. Vjerojatno nije znao da je travnjak-stadion u vlasništvu grada, što je pomalo čudno, jer su svi objekti u Hrvatskoj takvog statusa. Dakle, ovisan je pulski prvoligaš o gradskoj volji da obnovi travnjak.
Što se dogodilo ljetos, kao i u Koprivnici. U SHNL-u, međutim, imamo sada već četiri kritična terena. U Velikoj Gorici, Varaždinu, Zagrebu (Kranjčevićeva) i Šibeniku je izlišno govoriti o kvaliteti igranja nogometa. U prijenosima se točno vidi kako igrači ispadaju tehnički loši(ji) jer u primanjima lopte ili udarcima na gol često im se ona krivo odbije. Imajući u obzir da govorimo o prvoligaškim travnjacima, onda je realno da su i pomoćni tereni (nisu eksponirani) neuvjetni.
Ono što je sve manje praksa u Hrvatskoj, to je rad na tehničkim elementima, koji su oduvijek bili forte naših igrača
Idemo li dalje po razinama liga, slike terena su još poraznije, a gdje god su općenito objekti (stadioni) očajni. Kako u tim temeljno lošim uvjetima stvarati igrače, igru? Tim prije je problem što se i na kadrovskom planu (stvaratelji) SHNL osiromašio. Previše je teoretiziranja kako bi netko trebao igrati, a na temelju onog što se vidi u europskim ligama. Što nije kriterij za Hrvatsku, dobrim dijelom i zbog navedenih tereta uvjetima. Teorija Europe tako je postala nerealna (pret)postavka kriterija domaćem nogometu...
Jedna od tih teorija počiva na nužnosti snage, brzine i agresivnosti. Pogotovo u kontekstu brzine stvar je velikim dijelom u domeni prirode. No, ono što je sve manje praksa u Hrvatskoj, to je rad na tehničkim elementima, koji su oduvijek bili forte naših igrača. S tim elementima se, naime, može u određenoj mjeri kompenzirati manjak brzine, i to ubrzanjem igre. Ovdje nema vajde od teoretiziranja kako bi trebalo imati brzance, krila, bočne ili kako ih zovu wing backove, pa stalno pričati o manama. Ovdje bi se trebalo prilagođavati raspoloživim potencijalima i raditi na jačanju njihovih vrlina te posljedičnim maskiranjima mana.
U nekoj mjeri smo to vidjeli u dvoboju Dinama i Monaca. Fizički vrlo moćna i brza gostujuća momčad patila je protiv Modrih koji su, znakovito, igrali bez svojih brzih krila. No Dinamo je tehnički djelovao bolje. Voda na travnjaku je limitirala Monaco? OK, ali je usporavanje lopte ujedno i limit tehnički nastrojenim igračima. Stvar je u tome da će tehnički igrači, dakako uz pomoć svojih fizički snažnijih suigrača, lakše pronaći rješenja s loptom u odnosu na brzanca koji igra na tu kartu...
Ovisno o limitima igrača, trener je taj koji će fokusirati igru u smjeru kompenzacije tih mana te iskorištavanja svojih vrlina
Kad se zapostavlja tehničko pitanje, a forsira faktor moći, i najjače momčadi ulaze u problem. To se sada događa Realu, koji je popunio kadar veznjacima 21. stoljeća, snagatorima, agresivnim i motoričnim, vrlo brzim i snažnim braničima te najbržim napadačima na svijetu. Epilog jest da Real više ne uspijeva izići iz suparničkog presinga, ne može nametnuti svoj presing, stvara puno manje šansi nego prije i naposljetku ima lošije rezultate.
Više nego dovoljno razloga što je u tijeku kolektivno žalovanje za jednim od sporijih, najmanje agresivnih veznjaka. Toni Kroos je par puta u karijeri išao u klizeći start, skok glavom i dribling suparnika. No Kroos je imao sjajnu viziju, tehničku potkovanost, znanje i tajming pasa. Time je vladao ispred posljednje linije Reala i inicirao vrhunsko izlaženje iz pritiska. Činio je to uz jednog snažnijeg tipa sa sličnim dizel ritmovima (Casemiro), te uz jednog omanjeg španera eksplozivnijeg (is)koraka (Modrić). Oni su crtali geometriju igre, diktirali ritam i kreirali preduvjete da se brzanci (Ronaldo, Bale, Vinicius, Rodrygo) i španeri (Benzema) razigravaju.
Nikad brži, fizički moćniji i glamurozniji Real, paradoksalno, djeluje jalovo i bezidejno čak i s niže rangiranim suparnicima...
Snaga igre je uvjerljivo najmoćniji faktor na terenu. Igru stvara momčad, a svaki igrač svoje vrline uklapa u mehanizam koji je osmislio trener. Ovisno o limitima igrača, trener je taj koji će fokusirati igru u smjeru kompenzacije tih mana te iskorištavanja svojih vrlina.
Nogomet je bio i ostao igra, a ne atletika ili borilački sport
U praktičnom smislu je to napravio Bjelica protiv Monaca. Jer KTC je i dalje onaj koji je često kiksao. Mišić je i dalje onaj kojeg tretiraju da nije mogao na više razine jer je navodno sporiji. Ademi nije postao mlađi u odnosu prije tjedan dana kada se govorilo da ne može više jer je star. Niti se pomladio Ristovski koji navodno više ne može po boku pa ga treba gurati u sredinu obrane. Poanta je da u natjecateljskom nogometu treneri trebaju stvoriti igru s jasno definiranim zadacima svakome, da bi ona bila konkurentna. Ne nužno pobjednička ako je suparnik kvalitetniji i istovrsno od trenera posložen...
U Hrvatskoj imamo veliki problem što se u domaćem natjecanju, i u nižim razinama, forsira upravo natjecateljski pristup, i to temeljen na teoriji kako to izgleda u Ligi prvaka. Na stranu uvjeti, očajni tereni i slično, domaći nogomet ima sve izraženije limite u pristupu razvoju igrača i igre. I zato kad se dogode posrtaji u Europi, treba znati da to nije tek stvar kvalitete suparnika, pogotovo ne nižerangiranih, niti nemogućnosti trke (Dinamo je te oprečnosti zorno demantirao u dvije utakmice LP), nego osnovnog u nogometu, kvalitete igre i osmišljavanja njene provedbe. Nogomet je bio i ostao igra, a ne atletika ili borilački sport...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....