Zaključeno je 32. prvenstvo HNL-a i trenutak je da pogledamo unatrag i analiziramo u kakvom tretmanu treba uokviriti sezonu. Pozitivno ili negativno nije pitanje, budući da ima i plusova i minusa. Vagu tih odnosa određuje kut gledanja na stvari. Tko želi bojati ligu veselim tonovima, isticat će već visoku povišicu prihoda TV prava, povećani prosjek gledatelja na stadionu, više neizvjesnosti u borbi za dva mjesta u Konferencijskoj ligi, odnosno, za ostanak u HNL-u, nekoliko mladih igrača u vidnom kvalitativnom iskoraku, potvrdu više iskusnijih i etabliranih igrača, poneko momčadsko osvježenje (Istra 1961, Varaždin) i potvrde (Lokomotiva, Slaven Belupo), poneko čudo u pozitivi (Gorica) i salto mortale (Šibenik) u negativi.

Ukoliko gledamo stvari iz objektivnijeg analitičkog/kritičkog kuta, onda ćemo primijetiti da je velika četvorka potvrdila dominantnost (i) europskog plasmana, ali da su Dinamo (2), Hajduk (3), Osijek i Rijeka (po 4) promijenili 13 aktera na klupi, odnosno, u prosjeku trojicu trenera. To je vrlo jasan znak kvalitativnog pada u krugu onih koji diktiraju trendove HNL-a jer tamo gdje se dobro odvijaju sezone nema (toliko) promjena trenera. To pokazuju pozitivne natjecateljske i ine zbilje Istre 1961, Lokomotive, Slavena Belupa (2 sezone) i Varaždina, koji su imali trenere stabilnih pozicija. Uz Goricu (3) i Šibenik (3 ere uz 2 imena) potvrđuje se intenziviranje trenda smjenjivanja trenera, pouzdani pokazatelj krivih sportskih politika i klupskih poteza. Takva nestabilnost na klupi ukazuje i na diskontinuitet u radu i učinku igrača, što sve skupa samo osnažuje tezu kako je kvaliteta prikazanog nogometa i individualnih vrijednosti u padu.

Drugačija dinamika

U kontekstu lige, naravno, treba istaknuti vrlo jasne markere slabije kvalitete suđenja i dodatnog pada povjerenja u suce. To se ogleda i u kontinuitetu nedosljednosti, koju Sudačka komisija iskazuje u različitim tretmanima učinaka sudaca, različitim tumačenjima istih događanja, dvojbenim delegiranjima, a naposljetku i različitim interpretacijama pravila igre od strane sudaca (i VAR protokola) na terenu. Mnoštvo prigovora tijekom sezone i neuvjerljivosti tumačenja njihovih povoda zasjenilo je pozitivan trend pomlađivanja (Kolarić, Čulina, Erceg...) ili potvrde iskoraka (Strukan, Bel) pojedinaca.

Na polju upravljanja Ligom bilo je vidljivo da su neki (veći) klubovi favorizirani već pri određivanju rasporeda igranja, tretmana u disciplinskim postupcima ili u delegatskim tolerancijama. Činjenica jest da je dio klubova sa svojim čelnicima zastupano u vodstvu HNS-a, što je plodno tlo razvoju sumnji u ravnopravnost svih aktera. Dodatno postaje teret kada članovi IO HNS-a obavljaju ulogu delegata (?) na utakmicama i onda negdje vide i čuju te zapisuju kriva ponašanja aktera i publike, a drugdje imaju “smetnje” zvuka i percepcije...

Natjecateljski gledano liga je bila zanimljivija upravo zato što je pojačan faktor neizvjesnosti. I to u dvije verzije. Prvo, velika četvorka u pojedinačnim utakmicama više nije sigurno dominantna niti s jednim suparnikom. Drugo, smanjenje financijske moći i posljedično manje kvalitete u odnosu na prije doprinijelo je da klubovi srednjeg reda (Istra, Varaždin, Lokomotiva, Slaven Belupo) ozbiljno ugroze europske vize Osijeku i Rijeci. Zgušnjavanje te trke na šest klubova dalo je drugačiju dinamiku sezoni i pojačalo zanimanje publike za ligom u kojoj više nije sve jasno i prije igre.

Teoretska prijetnja

Još uvijek je Dinamo dominantan akter, što se dogodilo čak i unutar sezone u kojoj je imao i izrazite napore Lige prvaka i reprezentativnih obveza, i rascjep u upravljačkim strukturama, i kontroverzne tehničko-taktičke pristupe, i nelogične poraze, i smjenu trenera, i više glavnih igrača s pauzama zbog ozljeda. Pored svih tih tereta Dinamo je “uzeo” naslov na način da realno niti jednog trenutka nije došlo do točke kada bi se nazirao mogući pad s trona. To dosta govori o konkurenciji koja se, novonastalim financijskim odnosima u Osijeku i Rijeci, svela na više teoretsku nego praktičnu natjecateljsku prijetnju Hajduka. Pritom treba reći da je nagovještaj manje dominantnosti Dinama i ipak poraslog trenda jačanja Hajduka činjenica da je prije dvije godine minus Bijelih za Modrima bio 25 bodova, lani tek 7 bodova, a i ove je sezone zaostatak nemjerljivo manji nego 2021. Uz to, Hajduk je uspio spojiti dva osvajanja Kupa zaredom.

Najveći pad imaju Osijek i Rijeka. U odnosu samo na prošlu sezonu Osijek ima 19, a Rijeka 16 bodova manje. Istra je ostvarila najveći plus (15), ispred Slavena Belupa (7), uz veliki iskorak novaka Varaždina. Osim odlične igre i visokog učinka bodova, Varaždinci su dali važan impuls povećanju posjeta, petim prosjekom u ligi! Nakon Osijeka i Rijeke veliki minus bilježi Gorica. Problem Šibenika, s najmanjim minusom u odnosu na lani, jest u senzacionalnom “proljeću” Gorice. Kao što je teret mogućem europskom iskoraku Varaždina i Istre bio također drastično uspješniji proljetni pohod Rijeke u odnosu na jesen...

Nitko ispod tisuću ljudi

Gledatelja je, rekosmo, više i nudi nam dvije točke za plus i minus tih trendova. Činjenica da su svi prvoligaši zabilježili porast posjeta (lanjski prosjek 2778, ove sezone neslužbeno oko 4100) potvrđuje da je zanimanje publike u korelaciji s neizvjesnošću u natjecanju. Lani je bilo čak šest prvoligaša s prosjekom ispod tisuću gledatelja, ove sezone svi su iznad tog praga. Druga(čija) je činjenica da je bez Hajduka prosjek gledanosti devet prvoligaša lani bio 1679, a ove godine oko 2850. Trendovi su to koji iziskuju temeljitije pristupe u analizi što je dobro, a što nije za dinamike HNL-a i upravljanja klupskim nogometom.