Bilo je tako unutar bivše Jugoslavije, a oduvijek je tako u samostalnoj Hrvatskoj. Još i uvjerljivije. Najbolji dio našeg nogometa su uvjerljivo igrači. Oni su se u domaćim okvirima nametali talentom, osnovno su u obuci usmjeravani u omladinskim kategorijama, a uglavnom su se u nadgradnji inozemnih klubova (liga) formirali kao kompletni igrači međunarodne razine. Ta linija bila je temelj što se Hrvatska, mala ali prilično talentima bogata baza, uspjela vinuti u svjetski vrh reprezentativne kvalitete. Kada se generacijski poklopila veća koncentracije tog talenta s nadgradnjom u inozemstvu, Hrvatska je imala velike natjecateljske iskorake.
Reprezentativan nogomet je objektivniji pokazatelj nacionalne individualne vrijednosti. Klubovi, koji posljednjih desetljeća prerastaju u "korporacije" slijedom trke za profitima, potpuno su globalizirani. Među inima i u rosterima. Taj klupski nogomet od 2000-ih godina definiran je financijskim okvirima. Od najvećih do najmanjih u Europi, proporcionalno dimenziji, proračun je onaj koji temeljno usmjerava ambiciju. Taj pristup je bitno umanjio neizvjesnost natjecanja. Veliki igraju neku svoju "nacionalnu" ligu u kojoj dominiraju, a onda u Europi traže svoje uspjehe u natjecanju i prihodima. Ostalima unutar liga (pre)ostaje da se natječu za pozicije ispod naslovnih, te se većinom bave financijskim ambicijama. Što bolji plasman zbog nagrada i TV prava, ali i transfera najboljih pojedinaca. I tako svakog prijelaznog roka, pogotovo ljeti...
Hrvatska nogometna liga je odavno u tom modu, počevši od najmoćnijeg Dinama svi klubovi kontinuirano igraju "prvenstvo punjenja proračuna". Nakon toga, ovisno kako su "igrali", okreću se natjecanju. U HNL-u je Dinamo dominantan na financijskom i potom natjecateljskom planu. Dugo su godina uzimali najbolje od drugih domaćih klubova i time postizali dvojaki plus. Ojačali su sebe i transferni potencijal, a usporedo su oslabljivali konkurenciju. Tako to po tradiciji rade Bayern u Njemačkoj, PSG u Francuskoj, Benfica u Portugalu, Juventus u Italiji, Manchester u Engleskoj, Real i Barcelona u Španjolskoj i drugi. Kada nekom od velikana ponestane moći, onda se periodično nametnu neki drugi klubovi - pratitelji, dok se ne iskuhaju...
Koji problem ima HNL, koji slično funkcionira, u odnosu na veće i moćnije zemlje? Upravo to što smo mali. S obzirom na to da je globalizacija (valovi stranaca, ulazak fondova i špekulativnog kapitala) postala standard, što ste manja stvarnost to su posljedice na njen nogomet snažnije.
HNL je upravo primjer tih nuspojava. Prije deset godina je prvoligaški nogomet sveden na Ligu 10 četverokružno. Unutar tog vremena, zbog malo igračkog prostora (300-tinjak ugovora) i povećanog broja stranaca, zagušeni su putovi mladim igračima. Zbog fokusa na takvu manju prvu ligu, zapostavilo se druge i treće lige, koje su s financijskim, kadrovskim, infrastrukturnim i inim deficitima duboko zaostale za elitnim rangom. Taj dril da se stalno trči za rezultatom, unutar HNL-a, a potom i ambicioznijih iz nižeg ranga za napredovanje u viši, doprinijelo je stalnim "krpanjima" kadra, nepovjerenjem u mlade. Danas je hrvatski nogomet u prvom i drugom rangu razlike kao dan i noć. Danas je HNL u deficitu kvalitete mladih igrača. Danas se nema strpljenja čekati fizički razvoj talentiranijih igrača. Danas se evidentira smanjivanje gradskih baza koje urbanim potencijalom mogu biti izvorište snažnijih klubova. Primjer "nestalog" Zadra, koji je samo u recentnijoj fazi Hrvatskoj podario Modrića, Vrsaljka, Subašića, Livakovića, Erlića, a koji je jedan od najprosperitetnijih gradova u Hrvatskoj, simbolički isijava taj negativan trend...
Pad kvalitete nogometa(ša) može se dobrim dijelom adresirati i na pad kvantitete. Na stranu što se mnogo priča o školama nogometa, činjenica jest da je mnogo takvih temeljeno u komercijalnom smislu. Po klubovima se forsira izrazito natjecateljska selekcija, a kada mnogo mladih igrača otpadne, oni se često prepuste realnom amaterizmu nižih rangova i vremenom haklaju za koju stotinu eura ili se razočarani što je usko grlo napredovanja prema višem rangu, odustaju od nogometa.
Natruhe svih tih procesa možemo prepoznati i uoči 33. HNL-a. Klubovi pri kraju srpnja imaju uglavnom nule u stavci prihoda od transfera, a tek je Dinamo potrošio 1,2 milijuna eura za francuskog drugoligaškog igrača. Lokomotiva je platila 100 tisuća eura za jednog novaka, nakon što je inkasirala 90 tisuća. Činjenica da Dinamo nakon dugo vremena gotovo pa ne kupuje, da Hajduk, Osijek i Rijeka dovode igrače bez odšteta, ostali "još i manje", sugerira razvodnjavanje kvalitete. Činjenica da Dinamo moli sudbinu da im u pretkolima Europe ostavi Petkovića, Livakovića, J. Šutala i Ivanušeca, a potom će im otići, dovoljno sugerira kako će biti oslabljen od rujna. Činjenica jest da Rijeka iznimno radi na prodajama svojih "konvertibilnih" igrača, kao Frigan, Labrović, Ampem, te svaki onaj koji donosi odštetu ili uštedu na plaći odaje što je prioritet kluba. Činjenica je da i Osijek slično funkcionira. Kad je tako najjačima, jasno je da svima "ispod" to predstavlja još veću nužnost. Dimenzije (sve manjih) transfera ukazuju da je izvorište velikih talenata u HR u velikoj krizi.
Kad su u pitanju mlađi reprezentativni potencijali, ovu godinu je HNL ostao bez Belje (3 milijuna eura plus bonusi), otišli su Biuk (6,5 mil. €) i Ljubičić (2,9 mil. €), sada odlazi Teklić (1,2 mil. €), uskoro će Vušković, Frigan, Hodža i svaki koji se može unovčiti. Uz stalan odljev važnih igrača (recimo Oršić, Ademi, uskoro Petković, Livaković, J. Šutalo, Ivanušec...), pa odlaske tek afirmiranih mladih stranaca (Bakrar, Caseres, Aliyu...), HNL klubovi nemaju dovoljno novih domaćih snaga da kontinuirano nadopunjuju rostere, a pogotovo nemaju novaca da se opreme s kvalitetnijim strancima. Kad sve te sastojke spojimo, dobivamo ono što će uslijediti u 33. prvenstvu. Manja grupa vedeta, koji drže razinu kvalitete kao Dinamova spomenuta četvorka (ovisno tko ostane), kao najbolji strijelac i najbolji igrač HNL-a dvije godine zaredom Marko Livaja, kao raspucani Argentinac u Osijeku Mierez, Brodić u Varaždinu, veteran Erceg u Istri... Naravno, imat ćemo i veliku nadu za najveće iskorake, koji je već sada veliki igrač HNL-a, Martina Baturinu, te zanimljive Stojkovića i Kačavendu, koji predvode onu grupu mladih koji su "utjeha i nada HNL-a".
Problem je što taman kad se na te mlade počnete privikavati da su vrijedni, da predvode momčadi, oni odlaze. Naposljetku, imamo mnoštvo novih stranaca, među kojima će sigurno biti dobrih igrača, ali generalno gledano pitanje je koliko su sreća ili teret razvoja klubova...
U ovu sezonu ćemo ići i bez tri veterana, svaki na svoj način posebnog doprinosa. Član povijesne srebrne generacije, Pivarić, pa nekoć vrhunski centarfor N.Kalinić, a onda i rasni golgetere Krstanović, zaključili su HNL misije. To je dodatno umanjenje određene specifične težine konkurentnosti lige, neovisno o posljednjim formama i statusima takvih igrača.
Ovom prilikom nismo puno ulazili u sferu evidentnog pada tehničko-taktičke razine momčadi i individualnosti. Vječni optimisti kazat će da je ovakav pogled na HNL samo odraz pesimizma. Možda je to ipak samo realnost s kojom se, iz višeslojnih interesa unutar i oko nogometa, gotovo svi izbjegavaju suočiti. Možda će još jedno moguće i neizvjesnije prvenstvo promicati tezu o "nikad boljem HNL-u". No, to nije pitanje kvalitete, nego ukazuje na gore navedene procese. HNL nikad neće biti moćna liga, ali svakako može biti na svim razinama bolja, u igri i oko nje...
No, na stranu sve ostaje nam naša privrženost domaćem nogometu i ligi. Kao i utjeha koja se uvijek nalazi u nadanjima kako će se opet dogoditi neka mlada generacijska koncentracija koja će doprinijeti spektakularnosti lige i iznad svega postati sposobna održavati aktualne razine Vatrenog plamena. Pitanje jest, koliko se to puta može ponavljati kao u proteklim dekadama, ako jedini sustav koji funkcionira jest stalni odljev kvalitete...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....