U raznim negativnim fazama vatrene povijesti bilo je više teških razdoblja niske razine forme igrača. Nedovoljno igranje u klubovima ili teže ozljede, svejedno, Hrvatska ima dovoljno iskustva. Objektivno gledano, može se kazati da je ovaj trenutak, odnosno, jesenski dio kvalifikacija za Euro 2024. jedan od težih. Ne samo zbog činjenice da se Dalić morao snalaziti bez (pre)važnih igrača, nego iz osvješćivanja deficita kvalitativnih alternativa za reprezentativni kadar.
Prije svega valja reći da je vođa ove reprezentacije, Luka Modrić, doživio prvi puta u 17 godina vatrene karijere status rezerve u klubu. Modrić nije kvalitativno ili fizički sporan, ali je za Carla Ancelottija i(li) Real problem njegova dob (38). Ili kako je kazao jedan od analitičara Asa, možda je problem što Modrić, kad igra, pokazuje da je još uvijek bolji od nekih skupo plaćenih akvizicija veznog reda. Kako god bilo, nakon sive faze rujan - listopad, Modrić je više igrao i u ovu fazu studenoga dolazi u dobrom tonusu.
Nažalost, ozlijedio se opet Mateo Kovačić, kojeg se tako lako umanjuje u važnosti, iako je kontinuirano bio dio veznog reda (i s Brozovićem) kojeg se nazivalo "najboljim na svijetu".
Dvije pobjede ne bi smjele biti upitne, ali...
No najveći udarac se svakako dogodio u Londonu, gdje je Ivan Perišić, igrač specifičnih potencijala, kronično deficitarnih u hrvatskom nogometu, doživio rupturu križnog ligamenta i morao je na operaciju i dugi oporavak. Mnogi sada, napokon, vide i važnost Brune Petkovića, kako u Dinamu tako i u reprezentaciji, a koji je izostao iz serije važnih dvoboja Modrih i Vatrenih. Uz realnost da praktično pola reprezentacije nema status redovnog člana prve postave u klubu, jasno je da izborniku Zlatko Daliću nije lako pred rasplet kvalifikacijske grupe.
Ono što je, međutim, lakše za prebroditi, to su izazovi studenoga. Hrvatska je i u aktualnom sastavu bitno bolja od Latvije i Armenije, te ako bude maksimalnog pristupa, u što ne sumnjamo s obzirom na težinu situacije, trebala bi upisati dvije pobjede.
Ono što će biti teže procesuirati, a što su nam pokazali jesenski problemi reprezentacije, to je realnost manjka kvalitete alternativa reprezentativnih razina za bližu perspektivu. S obzirom na sve okolnosti i nadu u konačni plasman u Njemačku, kroz grupu ili doigravanje, Hrvatska ima (još) pristojno kompetitivnu grupu igrača za Euro. No što će se potom događati bit će prava neizvjesnost u odnosu na sve prošle koje je Hrvatska prolazila.
Zlatko Dalić je dao posredno naslutiti kako će nakon Eura otići. Modrić će zaključiti reprezentativnu eru tamo (nadamo se) gdje je započela, u Njemačkoj. Treba vidjeti što će biti s Perišićem, kakav će biti slijed događaja i u Brozovićevoj avanturi u Saudijskoj Arabiji. Kramarić je na pragu 33. godine...
Tranzicijska razdoblja kod velikana
Primjeri kao što je reaktiviranje Budimira (32) nakon što je bio otpisan poslije Katara ili vraćanje u reprezentaciju Pjace (28) nakon pet godina kalvarije, i koji je tek u procesu stvaranja kontinuiteta igre kroz HNL, pa (pret)pozivi igračima bez puno prvoligaških nastupa (Marco Pašalić, Franjo Ivanović) i drugo, daju naslutiti kako se naslućuje deficit one kvalitete koja je do sada održavala reprezentaciju na višim statusnim razinama svjetskog nogometa.
Tranzicijska razdoblja su sastavni dio života i najvećih reprezentacija. No kada se vidi kako se muče velikani poput Nijemaca, Talijana, Nizozemaca, Engleza, treba biti zabrinut kako će se mala Hrvatska othrvati sindromu velikog pada (tipa Mađarska...) s obzirom na to da se njezina baza dodatno smanjuje.
Možda i veći problem od tih sivih nagovještaja jest spoznaja da se unutar hrvatskog nogometa ne primjećuje institucionalno mobiliziranje kako bi se budućnost reprezentacije i domaćeg loptanja usmjerilo na novi put uspješnosti i prkošenja logikama nogometa u kontekstu velikih i malih...