Ako ste u srijedu navečer iza 8 bili ljutiti i razočarani, nije da ćemo vas utješiti, ali postojala je jedna skupina Hrvata koji su bili u gorem stanju od vas. Pogleda uprtog u Dunav koji je pokraj od njih odnosio gotovo pa dva mjeseca zajedničkog, ne baš malenog rada, truda, vježbanja, odsutnosti od doma i najdražih. Pogleda prema Pešti svjesni da će u nedjelju neki drugi mladići biti na fešti. Trinaestorica Barakuda i nikad veća tišina oveće skupine sportaša.
- Danas smo stvarno zasrali.
Bez dlake na jeziku, brutalno iskren i savršeno precizan. Josip Pavić, naš kapetan i daleko najbolji pojedinac u Budimpešti. Ne zaboravimo, pa on nas je i uveo u četvrtfinale. Onda kada je u tri zadnje sekunde protiv Srba kod 8:8 obranio dva udarca.
Nama se nekako čak nameće dojam da Italija nije slučajnost. U toj se utakmici u biti sažeo cijeli naš nastup u Budimpešti. Od tog igrača više, loših dodavanja, ispadanja lopti...
- Neću se vaditi na to koga nema jer imali smo cijele pripreme da se uigramo, pripremimo, da znamo tko nedostaje i prema tome koncipiramo igru. Nismo bili pravi. Rekao bih čak i da smo igrali cijeli turnir ispod naše razine. Po meni, kako smo igrali, teško bismo došli do medalje.
Potom zrnce, zraka optimizma.
- Ne treba padati sad u neku tešku depresiju. Iz ovog se treba dignuti, to je najteže od svega.
No već u sljedećoj rečenici i sjajna, znakovita kritika.
- Ovaj šamar nam treba biti zadnje upozorenje za sljedeće natjecanje. Jer ovako neće dobro završiti.
Što napraviti da se to ne dogoditi, da se neke stvari pokrenu?
- Nisam ja taj koji treba to reći. Pa, i malo je teško pitanje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....