HRVATSKI RAMBO - JEDINI ZLATNI PORTUGALAC KOJI IGRA NA TAKO VISOKOJ RAZINI 'Znam samo da se seliti više neću, ako ne ostanem u Wisli vraćam se kući'

Nevjerojatan je. Proslavio je 12. listopada 40. rođendan, a ne predaje se. U današnjem rukometu koji je u prvom redu sport za fizički savršeno spremne, Renato Sulić zaslužuje sve čestitke. Jedini zlatni Portugalac koji još igra na tako visokoj razini u Ligi prvaka. I to ne vratar, ne krilo, gdje se priznao tko ili ne manje troši, nego na mjestu kružnog napadača, u igri u dva pravca. Koliko batina dobije i da, zna samo on i oni koji su se na toj poziciji nekad našli. I trajati uz sve to… To zvuči pomalo nestvarno, no naš Rambo iz Rijeke se ne predaje, nosi Wislu u mali finale neelitnih skupina sa šansom za proboj u osminu finala Lige prvaka. Svakog koga pitate o Suliću o njegovoj silini reći će vam “čudo, beton čisti”.

Kada imaš preko 40, kada je iza tebe 17 sezona u Ligi prvaka, nekad u pitanje može doći i motiv, ali kod njega ni to pitanje ne postoji.

Osnovna tajna cijele priče je…

- Malo genetika, a puno više rad, odnos, priprema i spremnost odricati se za ono što želiš, što ti je uostalom i posao. Mislim da je to ključno, a s godinama postaneš svjestan što smiješ, što ne smiješ, kada smiješ, kada ne smiješ. Recimo, danas mislim da kada bih nakon tekme popio dvije pive da ne bih sebi došao tri dana. Godinama učiš, a prošao sam puno, dizao sam se iz nemoguće situacije nakon one prometne nesreće. No, nikad se nisam predao.

Sam svoj majstor što je rijetkost u današnjem rukometu, ali ne rijetkost i u američkom profesionalnom sportu.

- Da, sam se brinem o svom tijelu, pripremi i slično. Nemam problema s trenerom zbog toga. Dapače, sa Sabateom sam bio skoro pet godina u Veszpremu i sada sam nastavio. Igram, nisam ozlijeđen i njemu je to najbitnije, a mislim da tako i treba biti. Pazim kad i kako treniram, što jedem, sam si često pripremam hranu, evo baš sada ribu…

Otkud toliko ozljeda u Wisli…

- Nas su pokosile ove sezone, mislim da smo imali devet igrača izvan tima u jednom trenutku što je jako teško i previše. Imali smo plan za ljeto, aplikaciju na kojoj su nas provjeravali, onda smo došli na pripreme koje su bile jake i duge i kako je počela sezona počeli su mišići osjećati svoje. Svaki organizam drugačije se nosi s tim… To nas je bacilo iz neke komotne situacije i umjesto da budemo mirni u skupini, mi smo se borili za prolaz. I uspjeli, što je najvažnije.

Niste izgubili motiv?

- Ne, još me vuče, zadovoljstvo mi je to što radim. Nikad nisam razmišljao o tome, to jednostavno imaš ili nemaš, a ja sam takav da kada radim neki posao jednostavno želim da to bude najbolje. Makar, moram priznati da je ove sezone znatno teže nego prijašnjih, jer igram puno više nego to sam mislio da ću, imam manje vremena za otići doma, jer je situacija jednostavno takva. Imamo četiri pivota Piechowskog, Žabića, Šušnju i mene, ali svima je neki problem prisutan i meni se spoji da igram 50 minuta u prosjeku ove sezone. Da mi je jednostavno - nije, da sam umoran zbog toga - jesam, ali evo još malo pa će stanka, pa ću malo odmoriti i onda dalje.

Wisla je nakon dugo godina iz elitnog dijela Lige prvaka prešla u onaj slabiji?

- Iskreno rečeno, ja mislim da je to za nas puno bolje. Uostalom, tamo smo se borili za osminu finala, a ovdje smo u istoj situaciji, pa se ne mijenja previše. Da smo u eliti imali ovoliko ozljeda, mislim da bi to izgledalo dramatično, jer to je puno jači rukomet, što se vidi po Zagrebu koji isto tako teško prati najjače. Za to moraš imati kadar, kvalitetu, moraju se s financijama koje imaš poklopiti mnoge stvari, a to nije jednostavno. I zato kažem, ovo nam uopće nije bilo loše. Bolje ovo nego biti kanta za napucavanje.

Bili ste u izgubljenoj situaciji?

- Jesmo, ali nas je GOG “počastio” prilikom i nadam se da ćemo mi tu priliku doma iskoristiti i uspjeti doći u mali polufinale protiv Bidasoe, a to će opet biti vrlo jak dvoboj. No, da se razumijemo, ja ne mogu reći da ćemo mi to uspjeti sigurno, jer s ovoliko ozljeda nikad ne znaš.

Wisla je najveća hrvatska kolonija u Europi u ovom trenutku?

- Mogu pohvaliti dečke. Matulić se pokazao kao pojačanje, zbog problema s ljevacima čak je igrao i vanjskog. Mihić standardno dobar, Stevanović nam je sve važniji svojim iskustvom na golu, a najveće probleme ima Šušnja koji je zbog problema s pubičnom kosti operiran i trenutno je na bolovanju, što nam je u obrani popriličan problem.

Jedino Suliću nije ništa, u cvijetu mladosti… Dokad tako, ako nije nepristojno pitati.

- Ugovor mi traje do kraja sezone. Znam samo da seljenja više nema, ako nastavim mogu nastaviti samo u Plocku. Seliti se više ne mogu, 20 godina sam već od kuće i mislim da je to stvar koja me najviše umara, pa sam rekao dosta. Ako bude bude, ako ne, bilo je super, puno sam toga lijepog igrao, doživio, vidio uz rukomet, a obitelj u Rijeci me čeka.

Djeca rastu.

- Dorja je već 15 prešla igra odbojku i ide joj dobro, tako da bismo mogli imati i sportski kontinuitet. Nera i Toma imaju po 10 godina, Rozi su 3, svatko treba svoje, a supruga Maja i najviše.

Jeste li razmišljali o rukometu nakon igračke karijere.

- Nisam, i još neću najmanje tri godine kada ovo završi, jer toliko me dugo nije bilo doma, toliko mi to nedostaje da mislim da o rukometu neću moći razmišljati neko vrijeme. A kasnije, ne znam, vidjet ćemo, nikad ne znaš što život nosi. Ja sam to dosta dobro svladao.