GOBAC 'Goluža će snositi posljedice, no jasno je svima da smo ispunili cilj'

Kao najveći mogući “gromobran, grudobran” ili “živi zid” postavio se prvi čovjek hrvatskog rukometa Zoran Gobac u obranu svojeg čovjeka Slavka Goluže dan nakon poraza od Poljske i opraštanja od snova o medalji u Dohi. U dobrom dijelu medija, ali i u vrlo velikom dijelu domaće javnosti sazrela je ideja da je vrijeme za smjenu na klupi reprezentacije, no Gobac i vodstvo Hrvatskog rukometnog saveza očito tako ne misle. Najkonkretnije što je Gobac po tom pitanju rekao bila je samo jedna sentenca: “Izbornik Goluža snosit će konsekvence...” Naravno, niti riječi nije bilo o eventualnoj smjeni, kao da se ništa specijalno u Dohi nije dogodilo. Za razliku od uobičajene pozitivne graje koja je pratila susrete igrava, vodstva saveza i novinara, vladala je gotovo svečana grobna tišina.

- Povod ovog okupljanja nije baš najbolji, no, iz ove se kože ne može. Ostvarili smo prvi cilj plasmana među osam najboljih, sada nam slijedi borba za peto mjesto koje nosi povlasticu organizacije kvalifikacijskog turnira. Ne bježimo od odgovornosti i potrebe da se odgovori na neka pitanja, no za to je potrebno napraviti podrobnu analizu.

Uobičajena je praksa u ovakvim situacijama, turnir za naše još nije gotov pa će biti zanimljivo što nas očekuje u danima po povratku iz Katara. Sudeći po svemu, tresla se brda, rodio se miš i sve će ostati po starom. Kuda to vodi hrvatski rukomet koji je od 2004. u silaznoj putanji, to je pitanje koje je ostalo visjeti u zraku.

Gobac je nastavio svoj svojevrsni monolog koji nitko nije prekidao:

- Utakmica protiv Brazila prelomila je sve i zato smo poraženi od Poljske, bila je iscrpljujuća i teško smo je dobili. Protiv Poljske smo bili loši u prvom dijelu, drugi smo otvorili kao u bajci. Neću se miješati u struku(!?), to nije moj posao, no na nekim ćemo stvarima morati poraditi. S Poljacima bi mi realno dobili sedam od dest utakmica, no nismo imali sreće ovaj puta. Sami smo krivi, nejasno je kako smo tako mogli izgubiti, a imali smo sve u svojim rukama.

Zatim je Gobac otkrio jednu stvar koja se iz opravdanih razloga morala tajiti

- Duvnjak je na SP došao iznuren bolešću, nije završio liječenje koje je započeo. Hvala mu što je uopće došao iako je to što je napravio rizično i opasno.

“Dule” je nekoliko puta uoči SP-a i tijekom njega izjavio da se nikad nije bolje osjećao te je to prilično iznenađenje. Vjerojatno je riječ o njegovim problemima s očima koje je imao prije nekoliko mjeseci. U tom je smislu on na svoju odgovornost igrao u Dohi. Ako je, pak, stvarno tako, moglo se pronaći neko bolje rješenje, a ne riskirati zdravlje našeg najboljeg igrača, no to je već neka druga priča...

U svom je stilu Gobac malo “bocnuo” medije jer ga je zasmetalo to što je objava umirovljenja Ivana Balića uzela navodno više prostora u medijima nego reprezentacija u Kataru:

- Što će biti sutra, sutra će valjda Kuba biti glavna vijest?!

Nastavio je Gobac dalje svoje viđenje “ekspedicije” u Dohi, viđenje koje nam se osobno, a sigurno i mnogima u Hrvatskoj ne sviđa:

- Mi moramo uvijek ostati među sedam-osam najboljih na svijetu, imamo još neke mlade igrače koji imaju kvalitetu i kandidiraju za reprezentaciju. To su Mandalinić, Vuglač, Obranović...Oni će nam u dogledno vrijeme pomoći da ostanemo u vrhu.

Ono što je usljedilo u zaključku još nam se manje svidjelo:

- Mi ćemo 2018. organizrati Europsko prvenstvu u Hrvatskoj. Tada idemo na titulu prvaka...

Lijepo je to čuti, no problem je što se posljednjih nekoliko godina, od Švedske 2011., od kad je počelo famozno “podmlađivanje reprezentacije”, stalno ponavljalo da je sve podređeno napadu na zlato na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru. Zašto je sada napad na zlato pomaknut za dvije godine na EP iako se uvijek isticalo, a to je i logično, da je olimpijska medalja i olimpijsko zlato - vrh. Čini se da je došlo vrijeme za spuštanje letvice očekivanja. Teško da će tako nešto shvatiti rukometom zaluđeni hrvatski navijač. Moramo priznati, ne razumijemo ni mi...