Christof Koepsel/Bongarts/Getty Images
DALEKO OD OČIJU JAVNOSTI

EVO ZAŠTO BI IDEALNA HIMNA FRANCUZA BILA 'JA VOLIM SAMO SEBE' Za mnoge ovdje Svjetsko prvenstvo se uopće i ne igra...

Piše: Sportske novostiObjavljeno: 18. siječanj 2017. 12:57

Rukomet je u Francuskoj popularan. Svi znaju za Nikolu Karabatića i društvo, baš kao što znaju za fenomenalnog judaša Teddyja Rinera i slične. No, francuski su mediji po pitanju izvještavanja o SP-u rukometaša znatno skromniji nego što je kod nas slučaj. Ipak je nogomet priča broj 1, dok god se igra liga, pa se često spomene ragbi, biciklizam...

Rukomet će pronaći svoje mjesto, bit će to dobro, ali teško se probija na prve stranice, posebno Le Mondea, Le Figaroa i još nekih jakih francuskih tiskanih medija. Ti su prostori otvoreni samo u slučaju svjetskih i olimpijskih naslova.

Odlukom da beIN sport ima sva prava za tv-prijenose na SP-a francuska je javnost osiromašena za praćenje reprezentacije, tako da se za mnoge ovdje Svjetsko prvenstvo uopće i ne igra. Državna televizija daje u vijestima samo rezultat i ništa više od toga, a mnogi, jer nemaju novca za bacanje, nisu si u mogućnosti priuštiti gledanje beIN sporta za 30-ak eura mjesečno samo zbog SP-a. I tako nacionalni ponos polako odumire, pa ako ne uspje otići do naslova, za nekoliko će dana zaboraviti da se tu uopće igralo neko svjetsko prvenstvo.


France 31-16 Brésil Buts & Points forts IHF...

A kada slušate oko sebe, sve je u superlativima “phenomenal handball”, “amazing game”. Veličaju se brojke, koliko je ulaznica prodano, no, rukomet je ipak u suštini daleko od očiju javnosti. To je podizanje spomenika samom sebi.

Nema fan-zona

Zanimljivo je da Francuzi u svojim medijima jedino i isključivo govore i pišu o svojoj reprezentaciji, za njih ostatak Svjetskog prvenstva gotovo da ne postoji. Nema tu posebnih priča, razgovora, uglavnom se svodi na prepričavanje utakmica s tu i tamo nekim odmakom, u kojem znaju biti najjači kada daju priliku bivšim zvijezdama da kažu ponešto. Kad je riječ o ostatku SP napisat će uglavnom statistiku, fakte, opaliti neku fotografiju Hansena i mirni su jer pogriješiti ne mogu.

U Rouenu postoje dva tiskana medija, jedan o rukometu nema ništa, a drugi ima dvije stranice o Francuskoj. Zanimljivo je da u srcu grada nema fan-zone za navijače, a te fan-zone su postale već tradicionalna okupljališta navijača. Vjerojatno bi uspjele, jer ovdje ima dosta Nijemaca i Mađara koji bi se opustili, ali rijetka su mjesta na kojima to mogu.

Sam Rouen, osim kada prelazite Seinu na ulasku u grad, ne odaje da se radi o gradu-domaćinu SP-a. Teško da bi u slučaju nogometa bilo tako, no, rukomet je ovdje očito samo trošak, pa su nacionalne zastave zemalja sudionika turnira u Rouenu sasvim dovoljne da se zna da se ipak “nešto ima”.

Očekivalo se više

Umjesto da zarađuju na tome svemu, oni zarađuju na troškovima reprezentacija, što si Nijemci nikad ne bi dopustili, da nas ili Katar, kao posljednji primjer, i ne spominjemo. Ne sumnjamo da su domaćini dali najbolje što mogu, no, ipak smo očekivali malo više u zemlji koja je obilježila svjetski rukomet u posljednja dva desetljeća. Objesili su plave reklame SP-a i to je to. Idealna himna bi im bila “ja volim samo sebe”. Nikad se neće promijeniti, oni su, jednostavno, Francuzi.

Linker
15. studeni 2024 04:02