CRO COP OBJASNIO ŠOKANTNU ODLUKU 'Gotovo je, sljedeću borbu ne bih preživio...'

Mirko Filipović Cro Cop objavio je kraj bogate karijere koja traje gotovo 20 godina bez prekida. Najbolji i najsvestraniji hrvatski borac 1996. je započeo kao kickboxer, okušao se u K-1, u japanskom Prideu, UFC-u, Dreamu, a svjetsku je slavu stekao na Dalekom istoku, gdje je i danas legenda sa statusom jednog od najboljih u povijesti.

Mirkovo umirovljenje došlo je iznenada, za nešto manje od mjesec dana trebao se u južnokorejskom glavnom gradu Seulu boriti protiv Anthonyja Hamiltona, no spriječili su ga preveliki bolovi. Oproštaj od 'svjetala pozornica' i života u gladijatorskim arenama Mirko je objavio putem društvenih mreža, činilo se da se pokušava sakriti od novinara jer se nije javljao na telefonske pozive, ali ga nije bilo teško naći u njegovu Caffeu Virage. Pomalo utučeno lice, zamišljeno kao da prebire i ponovno mislima prelazi kroz svaki trenutak bogate i dugotrajne karijere:

Odluka je konačna

- Da, odluka je konačna, došao je kraj. Ne trebam žaliti ni za čime, u 42. sam godini i ‘trajao’ sam više nego ijedan sportaš. Spremao sam se za novu borbu, no tijelo više ne odgovara, rame mi je potrgano, imam rupture, ozlijeđena mi je tetiva, aduktor, mišići su mi ‘u crvenom’, tekućina mi se skuplja u tijelu. Imam titanijski ‘šeraf’ u lijevoj ruci, nosit ću ga i u grob. Proteklo je previše od zadnje borbe, punih osam mjeseci, i teško mi se dovesti u stanje koje bi mi garantiralo da ću preživjeti borbu. Iza mene su četiri operacije koljena, bezbroj ozljeda. Bio sam u specijaliziranoj klinici u Münchenu kamo dolaze Usain Bolt, Kličko, mnogi veliki nogometaši, i dobivao koktele lijekova. Cijelo sam ljeto zapravo proveo u liječenju. Nakon meča s Gonzagom danima nisam mogao hodati i stati na nogu, dobra mu je bila ona poluga. Na koljeno sam stalno morao stavljati led, non-stop, te sam zaradio ‘opekline’. Koža mi se od toga ljušti. Previše sam stresova, fizičkih i psihičkih, doživio u karijeri i donio odluku. Koljeno sam četiri puta operirao, boli me kad sjedim dulje od 15 - 20 minuta. Dosta je bilo...

Cro Copu nije trebalo postavljati pitanja, iz njega je kao bujica izbio iskreni monolog. 'Veliki dečki ne plaču', nije ni on. Nakon svih batina koje je u životu primio i udijelio, nikad suzu nije pustio, no činilo se kao da mu tako nešto treba. Odavao mu je to sjaj u očima:

- Odluka je konačna, ne dugujem nikome ništa i odlazim čista srca. Nisam uopće praznovjeran na bilo koji način, no možda je tako i najbolje. Trebao sam se tući opet u UFC-u koji je s Reebokom potpisao takav ugovor da svi borci moraju biti uniformirani i ne bih se smio tući u svojim kockastim gaćicama. Nakon što sam svaku borbu odradio u takvoj ‘odori’, možda je i bolje tako. Tako je htio Bog ili neka viša sila i u tome vidim neku simboliku. Ne razmišljam o tome koja mi je borba najslađa, koji mi je poraz najteži. Svaki je poraz težak, svaka pobjeda slatka, usponi i padovi su sastavni dio sporta. Drago mi je ipak što sam se oprostio pobjedom na Fight Nightu u Krakowu protiv Gabrijela Gonzage kojem sam vratio za onaj teški poraz.

Debitirao u Varaždinu

Mirko se vratio u prošlost, rekao je da je prvi boks meč odradio u Varaždinu na PH 1992., već 1996. odradio je prvu profi borbu protiv Jérômea Le Bannera. Emocije su izbile:

- Čim sam objavio da se opraštam, dobio sam stotine poziva i poruka. Skoro mi je smiješno što se ljudi iskreno čude toj mojoj odluci. Ljudi moji, na pragu sam 42., čitam kako u medijima pišu da je Luka Modrić sa 31 godinom izrauban, što sam onda ja, veteran?! Mnogi sportaši odlaze u mirovinu sa 30 godina. Zahvalan sam svim ljudima koji su radili sa mnom kroz karijeru, najviše ‘hard core’ fanovima koji su me pratili. Sve je skupa bilo neponovljivo, prošao sam cijeli svijet, ‘bilo je časno’ boriti se na svih kontinentima, ne znam gdje sve nisam bio. Kad bih mogao, sve bih ponovio jer sam stekao nesvakidašnje životno iskustvo. Kad se svega sjetim...

Kako god bilo, došao je kraj, pred Mirkom je novo poglavlje u životu:

- Nije me strah, nisam gladan novih uspjeha ni materijalnih dobara. Ne znam što ću u životu raditi, no razmišljanje o tome je slatki problem. Prvo ću se odmoriti, neću raditi baš ništa. Ne zanima me biznis, ne zanima me politika, neću se baviti trenerskim poslom iako ću dati sve da pomognem nekim perspektivnim klincima. Raduje me ipak da neću nakon toliko godina biti u ubitačnom režimu. To mi je uvijek bilo najteže. Koliko sam se samo puta ujutro prerano dizao na trening, vani hladno, mrak, kiša, snijeg, a ti se moraš ‘ubijati’ i onako pospan, još se nisi probudio, dižeš puls na 170. Završi jutarnji trening, odmoriš se malo, ručaš pa slijedi drugi još teži trening. Ljudi teško mogu i zamisliti kakav je to permanentni stres. Ne znam, probat ću možda pronaći čar u pecanju na svojem Bosutu. Ići ću u svoju Privlaku... Znam samo da neću prestati trenirati, ali jednom dnevno kad to budem želio. Tijelo mi je ovisno o treningu, ali sada ću to raditi strogo iz gušta.