Nakon dugog razdoblja u kojem su primat u Izboru sportaša SN držale naše dvije atletske dive, Blanka i Sandra, posljednjih godina renomiranu listu pobjednica popunjavaju - "opasne" djevojke. Opasne, naravno, samo u sportskom smislu, odnosno jer dolaze iz borilačkih sportova.
U tu se priču savršeno uklapa Lena Stojković, Splićanka koja već dvije godine uzastopno pokorava svijet taekwondoa. Prvo se zadržala u kontinentalnim granicama budući da je bila europska prvakinja 2021. i 2022., a potom se vinula i na planetarnu razinu pa jednaki zlatni "double" ostvarila i kao svjetska prvakinja. U Guadalajari je 2022. osvojila prvu titulu najbolje na svijetu, pa onda to ponovila i 2023. u Bakuu. U tom je trenutku imala 21 godinu, a već je postala dvostruka svjetska prvakinja.
Za nju kao da ne vrijedi ono nepisano sportsko pravilo "teže je obraniti nego osvojiti".
- Pa, zapravo bih se složila s tom tvrdnjom, da je teže ponoviti. Jer kada nešto proživiš prvi put i razmišljaš o tome na jedan način, pa kad treba to ponoviti ipak je sve drukčije - govori Lena.
- I ti si drukčiji, i okolnosti, i protivnici, teže ili drukčije je nekako i naći motiv. Zapravo, možda to i nije motivacija već kako posložiti sve to u glavi jer drukčije je kad loviš nešto što nikad nisi napravio, a to nešto smatraš posebnim, i kada loviš ono što si već ostvario.
Je li zbog svega toga svjetsko zlato iz 2023. vrjednije od ostalih medalja ili ima neka draža, odnosno gdje ga svrstava među svoje uspjehe, a kojih se do sada poprilično nakupilo?
- Sigurno da je ova posebna, makar svaka medalja ima svoj neki put i neko posebno iskustvo. Najdraža mi je možda ona kad sam prvi put osvojila EP, a za ovu je bio možda najteži put do nje, zbog tih nekih ponavljanja i mojih premišljanja jer znala sam što sve moram prvi put proći za zlato na SP-u i znala sam da će drugi put biti isto ili još teže, pa je po tome ova medalja posebnija.
Prošlo je od Bakua sedam mjeseci, ali Lenina sjećanja na njezin zlatni put nisu ništa izblijedila.
- Prva je bila borba s Indijkom, s kojom se nisam nikad borila i o kojoj nismo mogli zapravo skupiti puno informacija, uspjeli smo naći jednu njezinu raniju borbu da je "upoznamo" i dogovorim taktiku s trenerom, kao i za svaku protivnicu. Ali, cijeli sam taj dan u glavi bila dobra, mirna, a meni je najbolje kad je tako, kad osjetim tu mirnoću, to je vid mog samopouzdanja i sigurnosti u sebe. To mi je bio znak da će sve biti dobro. Indijku sam dobila 2-0 u rundama. Druga kolo bila je Turkinja Yildrim, a nju sam već jako dobro znala.
Nju je, naime, Lena pobijedila u finalu kada je osvojila svoje prvo svjetsko zlato godinu ranije.
- Iskusnija je i dosta starija od mene, ima i nekoliko medalja s EP i SP, ali kako smo znali njezin stil borbe, dobro smo pripremili taktiku. Onda je došla Kazahstanka Bakiševa, u borbi za medalju i tu je bilo napeto. Jer nikako se nisam uspjela "pronaći", trener je govorio što treba, ali ja nikako da to razradim. Na kraju sam je ipak dobila 2-1 u rundama. Polufinale s Japankom Okamoto bilo je zanimljivo jer sam gubila, ali sam u zadnjoj sekundi prve runde pogodila je u glavu, a onda je u drugoj rundi s lakoćom dobila. I onda finale protiv Tajlanđanke. Za tu su borbu, oni koji su gledali, rekli da im je bila jedna od najnervoznijih i najnapetijih, ali ja je nisam tako doživjela. Ni inače nemam s tim problema, odnosno kad se borim, onda sam skroz unutra. Prvu rundu izgubila dosta, deset mislim čak razlike, ali nekako sam to uspjela brzo zaboraviti, ostaviti iza sebe, a trener je vjerovao u mene, resetirali smo se u pauzi nakon čega sam dobila drugu rundu i onda i treću. I tako je, eto, sve dobro završilo.
Mogla je početi slaviti, makar je ona glavna fešta tradicionalno bila po povratku doma.
- Nekako je tradicija da obiteljski proslavimo kod bake i dide na selu, u Zmijavcima kraj Imotskog. Jer dida se obavezno mora s medaljom slikati ha ha.
Medalja je izravan plod natjecanja, ono što je pokazala na tatamiju, no jedna od neizravnih posljedica osvojene medalje jesu i priznanja koja na Leninu adresu stižu posljednjih mjesec dana u raznim izborima najboljih sportaša. Sportske novosti, Hrvatski olimpijski odbor, Slobodna Dalmacija, Grad Split...
- Velika mi je čast kad netko prepozna moj trud i rad. Pogotovo što se ovdje ne radi samo o mom sportu, već su moji rezultati stavljaju u konkurenciju sa svim sportašima u svim sportovima u Hrvatskoj. Pa kad te netko u tom kontekstu istakne, vrednuje i nagradi, to doista doživljavam kao posebnu čast. Mogu biti samo vrlo zahvalna na tome, posebno kada ta priznanja, kažem, dolaze i izvan svijeta taekwondoa.
Zanimljivo je kako je prošle godine Splićanka bila u najužem krugu kandidata i za prošli izbor najboljih sportaša SN, dakle onom za 2022., a iako nagrada nije stigla u njezine ruke, Lena je svima koji su glasovali za nju poslala pismo zahvale.
- Da, to je bilo dogovoru s klubom i trenerom, odlučili smo se na taj način zahvaliti svima koji su prepoznali moje rezultate i moj sport, odnosno da je taj moj rezultat bio vrijedan da mi daju glas. Ja sam, pak, te glasove iskoristila da mi daju motivaciju za dalje, da ih pokušam opravdati.
I učinila je to na najbolji mogući način, još jednom titulom svjetske prvakinje, na koju je dodala i najsjajnije odličje s Europskih igara. Ukupno, dakle, s velikih natjecanja u seniorskoj konkurenciji ima već pet medalja i sve su - zlatne. Jer Lena spada u kategoriju perfekcionista. Kao kadetkinja i juniorka "mrzila" je svaku svoju broncu na velikim natjecanjima i znala što želi i gdje se vidi.
- Svaki je poraz ili neuspjeh težak, a onaj koji nikad neću zaboraviti je moje prvo seniorsko SP, kad sam izgubila borbu za medalju. Ne mogu opisati te osjećaje poslije toga, ali sam ih memorirala u glavi.
S namjerom da ih nikada više ne osjeti.
- Tada sam imala 17 godina i dala sam sve od sebe jer sam mislila da će mi to biti možda i jedina šansa da pokažem nešto. Na kraju, iz svega toga izvukla sam saznanje što mi fali, dobila iskustvo, naučila kako pokazati karakter. Jer znala sam da imam to u sebi i da je samo pitanje vremena kada ću to uspjeti realizirati.
Bilo je, dakle, do sada u karijeri puno radosnih trenutaka za Lenu, ali bilo je i nekih teških. Štoviše, upravo u godini za koju osvaja nagradu najbolje sportašice Hrvatske mislila je od sporta - odustati!
- Da, to je bilo na početku 2023., makar ne znam ni ja sama sa sobom kako to opisati, što je bilo. Ni jedan profesionalan sport nije lagan, ima dosta pritisaka i ja sam se u tom trenutku valjda slabije nosila s pritiskom. Osvojila sam bila SP, a odmah je dolazilo još jedno, ovo u Bakuu, i očekivala sam sada puno od sebe, a nisam bila sigurna imam li u sebi snage da sve to još jednom prođem. Bojala sam se kročiti u sve to, jer znala sam koliko treba rada uložiti, kakve treninge prolaziti, skidanje kilaže, odricanja... I tako, bilo je dosta razgovora s trenerom i obitelji, premišljala sam se, ali onda ipak prelomila da nastavim i, eto, dobro je ispalo. Ponekad treba samo poticaj da kreneš, ali onda se sve to isplati na kraju.
Srećom, poslije tog kriznog razdoblja i nove medalje, nije više bilo upitnika oko nastavka karijere.
- Nije, ali sve je to sastavni dio sporta. Tu je puno faktora koji se trebaju složiti za uspjeh, ali nekako mislim da je ustrajnost, upornost ono najvažnije. A da bi bio stalno uporan trebaš naći ljubav u tome što radiš, a meni kad je najteže, sjetim se dobrih stvari. Nije sve uvijek samo teško, važno je pronaći sebe i kako funckioniraš u svemu tome. Do kada će meni biti tako, ne znam, ali svakako sve dok imam u sebi tu borbu i žar da želim napredovati.
Lena je s taekwondoom inače počela još u vrtićkoj dobi i to je sportska ljubav koja još uvijek traje, a "krivac" svemu je stariji brat Deni.
- Kako sam ja, naravno, uvijek htjela sve što i on, onda je i mene mama morala voditi na treninge u dvoranu na Blatinama. Ne sjećam se, jasno, svega iz tih početaka, ali malo se sjećam, recimo, kako sam dolazila na treninge i stalno pokazivala treneru Toniju Tomasu svoje lakirane nokte ha ha. Sada je on izbornik pa to više ne radim ha ha
Specifično za Lenu je i što joj je tada na Blatinama trener bio Veljko Laura, a koji joj je trener i dan danas, odnosno sve su uspjehe u međuvremenu zajedno izgradili.
- Je, otkako treniram, od početka, eto skoro cijeli život on je uz mene kao trener. Kliknuli smo "na prvu" i teško bih sada mogla zamisliti da mi je netko drugi trener budući da sam navikla i funckioniram s njim, njegov način treninga i sve ostalo.
Ne treba, pak, posebno naglašavati kako su i Lena i Veljko dio TK Marjan, jedinstven klub u svijetu zbog svojih konstantnih uspjeha, zbog čega i nosi nadimak "tvornica medalja".
- Doista poseban klub, zapravo smo svi mi u njemu posebni, malo ludi na svoj način. Jasno, nisam prva, jer bilo je i prije, a bit će i poslije mene onih koji će se davati u ovaj sport jednako luđački kao ja. Ali, upravo je to što smo okruženi šampionima specifično. Tako sam ja od malena uvijek gledala prvo Anu i Luciju Zaninović, kasnije Brunu Vuletić, Mateu Jelić, Tonija Kanaeta i sve ostale koji su osvajali medalje. I kad si okružen samo prvacima, ni meni u početku nije bilo dovoljno dobro, ne bi bila zadovljna kad ne bih osvojila zlato kao oni. Takvo okruženje te gura da želiš biti najbolji, ali istovremeno nitko nije izdvojen, nitko nije preposeban, već smo svi isti, a najvažniji je rad, treniranje. Pitanje je samo koliko ti daš od sebe i radiš na sebi jer sigurno će se taj trud kad tad uzvratiti... Svi su u klubu kolegijalni, povezani, imamo sparing partnere, tako da je super. Baš je blagoslov biti tu, na tako malo mjestu okupljeno tako puno sportaša od kojih možeš dobiti samo dobro.
Kao što blagoslov Lena smatra i to što živi u Splitu.
- Ma, obožavam svoj grad. Nikad odavdje ne bi htjela otići, živjeti negdje drugdje za stalno. Jednostavno volim sve u Splitu, kako sami grad tako i ljude, jer imaju poseban mentalitet i temparement koji se, koliko god je lud i drukčiji, meni sviđa. A još jedna stvar je more, odnosno šetnje uz more na suncu...