Sportska 2022. godina je nama Hrvatima podarila nekoliko osobito dojmljivih slika. Primjerice, Sandra Perković sa svjetskim srebrom u američkom Eugenu i europskim zlatom iz Münchena; Barakude s raspjevanim tribinama Spaladium Arene i naslovom prvak Europe; dakako katarski brončani ples Vatrenih... Ima ih dosta (srećom), ali ima i još jedna istinski osobita. Listopad u Uzbekistanu i finale Svjetskog prvenstva u judu. Finale koje jest planetarno, ali bilo je naše. Hrvatsko! Dvije djevojke iz ove naše malene i ludo uspješne države. Barbara Matić i Lara Cvjetko.
- Sad se naježim kada se toga prisjetim. To je nešto neshvatljivo veliko, a koliko rijetko i kakvo je to ostvarenje, samo ću reći da je to drugi put u povijesti juda, ženskih natjecanja, da su se naslov prvakinje svijeta borile dvije djevojke iz iste zemlje. Prvi put su bile dvije Japanke, iz zemlje kolijevke juda i sada dvije naše cure.
Prisjećanja su to Hrvoja Lindija, dugogodišnjeg glavnog tajnika Hrvatskog judo saveza, ujedno i dopredsjednika Europskog judo saveza (EJU).
- Slijedom okolnosti, nisam išao na to prvenstvo u Taškent i sjećam se da sam odavde, iz ureda pratio. Tako i taj dan, nastupe Barbare i Lare kroz cijeli ždrijeb. Kad su došle do polufinala, svaka je imala Japanku za suparnicu, pomislio sam “OK, opet će japansko finale, ali i ovo je super”. No, onda...
Onda je slijedila povijest. Apsolutno najveći uspjeh hrvatskog juda. Nikakvo čudo što u Lindijevu uredu, na počasnom i najvidljivijem mjestu, na zidu visi fotografija zagrljene Barbare i Lare s medaljama oko vrata i širokim osmjesima.
- Evo, ovo tu, dajte pogledajte - pokazuje nam glavni tajnik HJS rukom prema fotografiji.
- Ovo je nezabilježeno. Obje se, ali i poražena Lara, iskreno i presretno smiju, zagrljene. Istina da su iz iste države, ali i tada u Taškentu, kao i dan-danas je svim strancima to ipak teško shvatljivo. Kao što im je teško bilo shvatiti, nisu vjerovali dok su gledali, kako se Lara i Barbara uoči finala zajedno zagrijavaju, spariraju, pa onda kad su otkrili da su one i cimerice...
Morali smo, jednostavno je bilo nužno sa sugovornikom, na ovaj način početi priču o aktualnom trenutku hrvatskog juda, s Taškentom 2022. Zato jer je to kruna. Pardon, trenutačni krov. Jer, ima još ciljeva, neostvarenih želja, visokih ambicija. Recimo... Olimpijska medalja. Evo, to je ono rijetko što ovaj sport u nas još nema. Iako, nimalo doista ne dvojimo da će i to uskoro doći na red. Možda već sljedećeg ljeta, tko zna. Tim prije što je hrvatski judaški trag zlatnim prahom posut. Ujedno, ne temelji se na pokojem slučajnom bljesku. Proteklog vikenda primjerice, u Dubrovniku na Europskom kupu u konkurenciji 308 judašica i judaša iz 24 države, Hrvatska je osvojila u subotu jednu broncu, u nedjelju spektakl - četiri zlata i tri bronce! Po broju medalja, na svenacionalnoj ljestvici je Hrvatska bila druga.
Do novca preko EU fondova
Ništa od ovoga - to su tek dvije izdvojene sličice - nije došlo, ostvareno baš slučajno. Ovaj novinar prati više sportova u nas, upućen u poslovanje većeg dijela nacionalnih saveza, pa lokalnih sportskih vlasti, konačno i HOO, ali judo se značajno izdvaja u jednom segmentu - suradnja s EU. U trenutku hrvatskog približavanja, pristupanja EU vladala je mantra kako “...od trenutka ulaska u EU, sport može zaboraviti na javni novac, već samo na sponzore...”. Potpuno krivo. Upravo Europska unija nudi beskrajno vrelo različitih poticaja, programa, projekata iza kojih se “krije” novac. Samo jasno, to valja otkriti, dobro se pripremiti, osmisliti, prethodno utrošiti malo vremena i energije u prelistavanje silne količine dokumentacije, ali... Postoji opcija. Ne tvrdimo, niti bi to bilo točno, kako je to ključ uspjeha hrvatskog juda, da ono počiva na fondovima EU, ali jest pokazatelj malo drukčijeg načina razmišljanja i rada.
- Mi i inače puno radimo s lokalnom samoupravom, ali i s EU fondovima, pa zatim u STEM projektu - Sport kroz znanost, gdje nam je osigurano 300.000 eura od EU. Taj se program već provodi, kroz njega prikazujemo u kolikoj je mjeri sport, judo bitan, povezan sa znanošću jer smo povezani i s Institutom za znanost, Kineziološkim, Medicinskim fakultetom. Taj nam je projekt EU odobren, počeo je prošle godine. Trenutačno smo uključeni u tri odobrena Erasmus projekta i prijavili smo se i za četvrti kojim bi se povezale Hrvatska, Austrija i Mađarska. To su već projekti koji nose i do milijun eura, pa čak i pokoje radno mjesto. Jedan nam je projekt visine pola milijuna eura. Imamo i još jedan u vidu, vezan uz EP u Zagrebu 2024. Naravno, nismo svuda i odmah uspjeli. Za jedan projekt smo se prijavljivali triput, tek četvrti put smo prošli. Jedan od odobrenih projekata je vezan uz moralni kod, jedan za padove recimo što je vrlo zanimljivo i što može koristiti i drugim sportovima, zapravo svim ljudima. Recimo, prema statistici WHO ili Svjetske zdravstvene organizacije je spoznato da su ozljede koje nastaju od padova na petom mjestu svih ozljeđivanja. Judo tu upravo može sa svojim padovima, načinom, učenjem kako pasti, a ne polomiti kosti, pomoći u prevenciji. Na sve ovo se onda nadovezuje još naš Judo festival u Poreču koji je olimpijski trening-kamp za seniore; pa kadetski kamp, a imamo i znanstvenu konferenciju koja okuplja stručnjake od trenera do medicinara kako bi dokazali WHO-u da je judo baš jedan od sportova koji može pridonijeti prevenciji ozljeda od padova - veli Hrvoje Lindi.
Nadovezali bi se, judo vas može naučiti kako pasti, ali i kako se dignuti. To je baš nešto što savršeno dobro iskazuje Hrvatski judo savez u posljednjih najmanje desetak godina, i to naglašeno. Što ste u biti vi osobno, pa predsjednica dr. Sanda Čorak učinili u posljednjih 10-20 godina da ste jedan sport koji u nas jest imao tradiciju, pa i lijepih rezultata, ali ni približno na ovoj razini, uzdignuli do statusa europske, svjetske velesile?
- Sadašnje vodstvo saveza je od 2005. godine. Vrhunski timski rad i rad s našim članicama za razvoj juda u tim sredinama. To je osnovni ključ. Mi nemamo problema u radu, uvijek tražimo način kako pomoći klubovima. Recimo, s novom dvoranom bi Dubrovnik postao naš prvi nacionalni, ali i regionalni i europski centar juda. Sve ćemo klubove u Dubrovačko-neretvanskoj županiji objediniti u tom projektu. Ono što je nas kao savez uzdignulo su organizacije velikih natjecanja. Grand Prix Zagreb Open je u sastavu IJF Toura već 10 godina. Zagreb je jedan od pet turnira koji se u dvije godine može bodovati za plasman na olimpijske igre. Zagreb je jedan od 12 najprestižnijih turnira na svijetu, uz Masters i svjetska prvenstva jasno.
Koliko je judaških klubova u Hrvatskoj? Koliko sportaša?
- Službeno je registrirano nešto više od 10.000 judašica i judaša, u 102 kluba. Međutim, tu postoje i županijski savezi, rad s djecom bez ikakve školarine i slično, te je naša procjena da je u Hrvatskoj oko 50.000 aktivnih judaša.
Na prvi pogled lijepa brojka, ali kakva je ona u usporedbi s elitom, primjerice Francuskom čije najbolje predstavnike i predstavnice naši pobjeđuju?
- Francuski judaški savez je po meni broj 1 u svijetu. Naravno, judo je sport iz Japana, imaju najviše vjerojatno i medalja, ali Francuski savez je otišao još dalje. Njihov sustav je fantastičan, pa su tako u Ministarstvu unutarnjih poslova zaposlili oko 3000 judaša nakon svoje karijere! Zato jer judo sa svojim moralnim kodom koji mi stalno njegujemo, može jako dobro doći u rješavanju nekih problema s kojima se bavi policija. Ono što je dodatna posebnost Francuske je da ondje srijedom nema škole! Zato je imaju u subotu prijepodne, a u srijedu se onda održavaju različita manja natjecanja, edukacije i slično. Tu se onda radi velika baza, tako da nije čudo da Francuska ima registriranih 500.000 judaša! Nakon nogometa i ragbija, judo je treći sport u Francuskoj. Proračun im je 36 milijuna eura. Toliko o tomu. Međutim, svemu tomu unatoč, oni nas još uvijek ne mogu razumjeti. Kako, na koji način, što to mi radimo, je li moguće to što mi radimo? S ovolikim brojem stanovnika, našim proračunom, kako mi uspijevamo napraviti rezultate koji su u zadnje dvije godine maestralni, a u posljednjih 10 godina u svim uzrastima vrhunski.
Proračun od 20+ milijuna kuna
A vaš je proračun...
- Nije loš, iskreno. U kunama, s organizacijama velikih sportskih priredbi i potporom države i gradova, imamo negdje preko 20 milijuna kuna. Ono što prolazi kroz račun Hrvatskog judaškog saveza je 12 milijuna. To je javni podatak, na našoj web stranici.
Kad to pretvorimo u eure, pa onda damo takav iznos glavnom tajniku u Francuskoj, Italiji ili Njemačkoj, čovjek bi vjerojatno istog trenutka ponudio ostavku. Judo je nečemu vrlo sličan taekwondou, daleko ste uspješniji u ženskoj, nego u muškoj konkurenciji. Zašto?
- Zanimljivo pitanje za koje nemam neki argumentirani odgovor. Sigurno ne stoji da je ženska konkurencija slabija ili malobrojnija, to sigurno ne. Mi imamo i u muškoj kategoriji do 81 i do 100 kg također odlične pojedince (Dominik Družeta, Marko i Zlato Kumrić, op. a.), ali sada je stanje takvo kakvo jest. Očito smo, da se našalim, i prije MOO počeli raditi na rodnoj ravnopravnosti.
Specifičnost juda je i još jedna. Akademska obrazovanost vaših najboljih judaša i judašica. Sjećamo se prije tri godine je četvero vaših vrhunskih natjecatelja diplomiralo i to na zahtjevnim fakultetima. Barbara Matić na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje; Zrinka Miočić na Arhitektonskom fakultetu; Dominik Družeta na Kineziološkom, Marko Kumrić je doktor, diplomirao je na Medicinskom fakultetu.
- Da, i Marko je dobitnik dvije Rektorove nagrade. Barbara je inače krenula i na drugi fakultet, studira psihologiju što se i manje zna, a Lara Cvjetko je također na FESB-u u Splitu. Mi smo kao savez uvijek poticali školovanje, studiranje, taj akademski dio života. Danas u A i B reprezentaciji Hrvatske mislim da samo Zlatko Kumrić ne studira. Dakle 99% reprezentativaca nam ima diplomu ili studira. Pomagali smo im samo utoliko da smo u kontaktu s fakultetima molili, ne da im progledaju kroz prste, nego da nam izađu u susret kada je vrijeme ispita, a oni su na natjecanjima, da se to malo pomakne. Samo to. Nama je to izuzetno bitno jer nakon sportske karijere, njih čeka jedva divna životna sportska priča koja je puno lakša uz vrhunski sportski rezultat uz koji je lakše naći svoju egzistenciju. Mogu reći da recimo Barbara i Lara već sada imaju ponude za tri posla. I to jako lijepa i njih to čeka. Znam da je recimo Ministarstvo obrane pokrenulo projekt vojnog učilišta ili vojne akademije, tako nešto, u Splitu. Oni su jedni koji su nam rekli - “Da, pa mi želimo takve ljude i na našem fakultetu, vojnoj akademiji”. Kao i još neke tvrtke jer je rezon jednostavan, ako se netko dokazao u sportu za najviši doseg, taj sigurno može pomoći i u nekoj tvrtki. Znate, kao dopredsjednik Europske judo unije sam obišao 51 zemlju u Europi i mogu reći, da uz sve naše probleme, nije kod nas, u Hrvatskoj baš sve tako crno kako se misli ili ponekad prikazuje. Ima tu i jako lijepih stvari i budućnosti, pa i za naše vrhunske sportaše. Barbara je imale nekoliko ponuda za promjenom državljanstva, ali ova potpora koju ima kroz Ministarstvo turizma i sporta, kroz HOO, kroz Ministarstvo obrane, pa kroz naše sponzore, novčane nagrade na IJF Touru, ima dovoljno i ovdje za imati jedan sasvim normalan život kao sportaš.
Svi sportski rezultati koji su pozicionirali Hrvatsku vrlo visoko na judaškom zemljovidu Europe i svijeta, zrcale se i u upravljačkim međunarodnim tijelima. Naš sugovornik je dopredsjednik Europskog judaškog saveza ili unije (EJU); predsjednica Hrvatskog judaškog saveza, dr. Sanda Čorak je članica Izvršnog odbora Međunarodnog judo saveza (IJF) i predsjednica Povjerenstva za ravnopravnost spolova IJF-a.
‘Rupa’ od 1989. do 2005.
- Hrvatska je prvo službeno međunarodno natjecanje u judu organizirala 2005. godine. Prije toga, u bivšoj državi je bilo jedno ekipno EP u Dubrovniku 1989. Sve ostalo je išlo u Beograd. U samostalnoj Hrvatskoj nismo organizirali ništa do 2005. Mi smo kao savez da neki pomak, odmah možemo napraviti samo s organizacijom velikih sportskih natjecanja. Kroz njih smo izgrađivali naše klubove, naše članstvo, trenere da jednostavno uvedemo Europu i svijet u Hrvatsku, od Zagreba preko Poreča, Dubrovnika i da ne širim dalje. Kroz te smo se realizacije onda afirmirali i naša predsjednica i ja. No, imamo još i članove ili predsjednike odbora za medije u EJU, da imamo 4 osobe u kompjuterskom timu EJU i da ćemo uskoro dobiti i predsjednika Zdravstvenog odbora EJU-a. Ujedno, još i dr. Hrvoje Sertić ulazi u Znanstveni odbor. Dakle, nismo baš samo predsjednica i ja, već 10-ak ljudi iz Hrvatske, proizašli iz organizacije natjecanja, a što je EJU i IJF promatrala od 2005. Od sadašnjeg predsjednika EJU, dr. Laszla Totha; pa Mariusa Vizera, predsjednika IJF-a, zatim mojeg osobnog mentora, Nijemca Daniela Lascaua, svjetskog prvaka iz Barcelone 1991. Pogotovo je to zasluga u organizaciji Grand Prixa u Zagrebu.