Šlag na torti. Višnja na vrhu tog šlaga. Dobro, i hladni gemišt, uz kotlovinu. Mogli bismo tako nizati s frazama onog sjajnog, završnog, veličajnog trenutka na koncu neke ugode. E pa to je upravo činila za domaćina, za Hrvatsku, bronca Filipa Šačića u posljednjim satima Europskog seniorskog prvenstva u hrvanju, koje je u nedjelju navečer zaključeno u Areni.
Jest, EP je bilo sjajno organizirano. Nema stranca s kojima smo razgovarali i osluškivali sa strane minulih tjedan dana da nije hvalio trud domaćina i velebnu dvoranu koja je bila prizorištem turnira. Srpskim kolegama su u nedjelju "ispadali bomboni iz usta" (prisluškivali smo što susjedi zbore) na temu Zagreba, organizacije, domaćinstva, te su obećavali istom mjerom uzvratiti u rujnu kada će Beograd biti domaćinom SP.
Ponudilo je zagrebačko EP i neke rekorde, posebne priče. Recimo onu Turčina Rize Kayaalpa koji je 12. put osvojio europsko zlato i tako se izjednačio s ruskim divom, Aleksandrom Kareljinom. Sve je to lijepo i pohvalno, ali domaćin je ipak želio nešto više. Ne samo tapšanje po ramenu i da sav trag koji će ostati završi na "bili ste sjajni domaćini".
Kako bi se ipak dogodilo nešto više, jače i bolje, pobrinuo se Filip Šačić u kategoriji do 82 kg. Službeno najbolji hrvatski hrvač u 2022. godini, mladić koji je dobio prednost u reprezentaciji pred olimpijcem Božom Starčevićem osvojio je broncu posljednjeg dana, u doslovnom posljednjim satima EP. No u njegovom slučaju i u posljednjim sekundama borbi.
Jutro kasnije. Brončana zora u Sesvetskom Kraljevcu.
- Kako je bilo? Otišao sam kasno iz dvorane u hotel, po stvari, ali i prespavao ondje. Probudio se rano ujutro, odvezao doma i... Ne mogu još sebi doći, definitivno. To što sam uspio napraviti. Otkud sam ja to uspio izvući snagu dodatnu pred kraj, u obje borbe u nedjelju. Ne znam, nije mi jasno, ali moram biti ponosan na to što sam napravio.
S punim pravom, a ponosan je bio i izbornik Piatrenka nakon repasaža u kojem je svladao Berga koji je točno sekundu prije kraja imao 1:1, ali posljednji je bio bod Šveđanina. Filip nije odustajao, iako je sa svakim "topljenjem" sekundi splašnjavala nada. Deset sekundi, sedam... tri, dvije... Ma gotovo je, nema šanse. Filip ne misli tako. Bori se, napada, dok sekundu prije kraja Šveđanin se u paničnoj obrani hvata Filipovog trikoa, odvlači ga od sebe. Kazneni bodovi.
- Te posljednje sekunde, to imam snimljeno i to ću pokazivati uvijek borcima, da vide kako se bori do kraja i kada se čini da više nema šanse - nakon nedjeljne drame u Areni je rekao izbornik Piatrenka.
Ono što je nas najviše dojmilo u Filipovim nastupima, pa u konačnici ista stvar i u borbi za broncu (0:4 u posljednjoj minuti!?) je baš to. Nema predaje. Nema odustajanja, ma kako se i koliko činilo da je sve izgubljeno. Do posljednje milisekunde.
- Rekao bih, to sam vidio i u drugim sportovima, ali najviše kod nas Hrvata, jednostavno imamo taj neki inat. Guramo do krajnjih granica, probijamo ih i tako osvajamo medalje. Zato i jesmo toliko dobri u svim sportovima. Ostavio sam srce na strunjači i Bog mi je pomogao u tome.
Uz Gospodina, mislimo da vam je ipak malo pomogao i liječnik u onoj borbi repasaža protiv Šveđanina. Bilo je još nekih pola minute do kraja, iscrpljujuće borbe u koju ste u drugoj rundi ušli kao "razjareni bik". No, kako vam je bila raskrvavljena glava slijedila je stanka mala, da liječnik obavi posao i to vam je pomoglo doći do zraka. Navodno ste liječniku i rekli: "Samo polako, ne žuri".
- Je, je. Malo iznad arkade je puknulo i malo mi je i liječnik pomogao dok je omatao glavu. Mislim da je do kraja ostalo četrdesetak sekundi.
Jeste li imali još veći pritisak upravo i zbog tog povjerenja koje vam je dao izbornik Pietrenka?
- Trener je do posljednjeg trenutka dvojio zbog moje ozljede leđa u Danskoj, mjesec dana ranije i zato me čekao do kraja. No veći je meni pritisak bio zbog nečeg drugog. To što sam već bio triput peti. Toga mi je već bilo dosta. Rekao sam samom sebi: "E nećeš više biti peti". Samo sam u glavi imao "ja ću pobijediti".
Filip je bio naime peti redom na kadetskom EP 2012. u Azerbajdžanu, pa na juniorskom SP 2014. u Zagrebu i na EP do 23 godine 2018. u Istanbulu.
- Svaki put nešto blizu. Već mi je bilo dosta da mi govore: "super, tu si, blizu si, možeš ti to". Jednostavno, nisam bio zadovoljan da sam "blizu". Morao sam osjetiti čar osvajanja medalje. Hvala svima koji su me poduprli na ovom putu, navijačima koji su me nosili u nedjelju. Definitivno... Moj dan.
Kruna dosadašnje 22 godine na strunjači jer Filip Šačić je u hrvanju od svoje pete godine. Ima i dva brata.
- Sanjao sam ovaj dan. U nedjelju je došao, samo što još nisam svjestan toga.
Postat će, ako već i nije. Ovo je vrh zasad - tko veli da Filip ne može i neće i više - za Šačića, ali i za Hrvački klub Sesvetski Kraljevec. U biti, taj istočni dio Zagreba, Sesvete i Sesvetski Kraljevec, nameće se posljednjih godina kao jedno od središta hrvatskog hrvanja.
- Svakako bih istaknuo Vjekoslava Luburića koji je 2019. osvojio srebro na SP do 23 godine. Pokazujemo rezultatima svoj rad, nadam se da je ovo samo početak.
Usput, neće se baš puno ni slaviti u domu Šačićevih i Sesvetskom Kraljevcu jer već ovog petka kreće državno prvenstvo i u 1. kolu odmah derbi, Petrinja - Sesvetski Kraljevac. Prvak na doprvaka.
- Odmah s prvacima. Prošle su nas godine pobijedili, po meni sasvim zasluženo i dali smo im ruku, ali smo si rekli da ove godine mi možemo biti na vrhu. Sigurno tražimo naslov prvaka Hrvatske i pokazati ne samo sad ovom mojom medaljom, nego sa svim dečkima kako klub radi - zbori brončani Europljanin, Filip Šačić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....