Hrvatski boks dobio je još jednu zvijezdu. Nije, doduše, riječ o nekom perspektivnom "malcu", riječ je o iskusnom boksaču Agronu Smakićiju (31) koji je koncem ožujka u Dubaiju tražio 18. pobjedu u 19. profi nastupu i uspio je u tome. Izronio je iz svojevrsne nezaslužene anonimnosti i stavio - zapravo je vratio svoje ime na popis onih boraca na koje promotori moraju obratiti pažnju.
Na Agronovom putu se u Dubaiju našao iskusni 37-godišnji Jamajčanin Lenroy Thomas, koji je u tom trenutku bio na 66. mjestu na Boxrecovom poretku teškaša. Smakići je do tog meča bio 110., a sada se zahvaljujući toj pobjedi nad puno bolje rangiranim borcem i sam spustio do mjesta među 50-ak najboljih svjetskih boraca (55.). Od hrvatskih boksača sad je od njega bolje rangiran samo Filip Hrgović koji je 39.
Smakići je Thomasa nokautirao u trećoj rundi bobe te je došao do najveće pobjede u dosadašnjoj profesionalnoj karijeri. Agron je kombinacijom uzdrmao Thomasa, a kad je protivnik već bio u padu, naš ga je boksač uspio pogoditi i kratkim desnim krošeom za kraj borbe. Treća je to uzastopna pobjeda za Smakićija; imao je dva uspješna nastupa u 2021. godini. Najprije je nadvisio Andrása Csomora, a potom Ramazija Gogichashvilija.
Prvi pravi novac
- To mi je prva prava borba, na toj priredbi Legacy Fighting Managementa zaradio sam prve prave novce nakon tolikih godina u boksu. Sve ovo dosad, a dugo sam u boksu bilo je golo preživljavanje. Za prvih 20 borbi nisam zaradio ništa, radio sam za stan, hranu, u Beču sam trenirao i istovremeno radio kao redar u noćnom klubu. Nadam se sad još nekoj puno boljoj prilici, sad čekam razvoj situacije.
Za podsjećanje, Agron je još 2019. godine bio u zaletu. U tom je trenutku imao 15 pobjeda bez poraza.
- Bio je to odličan trenutak u karijeri, no, pokvario sam ga lošim nastupom protiv Kazahstanca Kosobutskija, podbacio sam tada u Hamburgu i taj je poraz usporio moj put. A put mi ionako nije bio baš lagan, svašta sam morao proći, ali nije mi žao. Bio je to period kad sam imao problema s menedžerima i svime u karijeri i tad sam praktično bio bez volje i želje za pobjedama i borbama uopće.
Agron je rođeni Zagrepčan, ali ga naša šira javnost ne poznaje najbolje. Tome je razlog?
- Nakon što sam počeo trenirati u Zagrebu u BK Lokomotiva, sa 16 godina, neko sam vrijeme doma nastupao u amterskom boksu, pa sam "trbuhom za kruhom" 2011. otišao u Austriju. Tamo sam zapravo započeo pravu karijeru kad je već nisam mogao ostvariti u Hrvatskoj. U Beču su prepoznali moj rad i trud i ostao sam u boksu iako sam tamo radio i druge borilačke vještine...
Agrona je nakon toga put nosio u Njemačku, u Hamburg:
- Trenirao sa tri godine u Hamburgu, promotor mi je Erol Ceylan. Do njega sam došao tako da sam tražio sparinge i došao u Hamburg gdje su također prepoznali moj talent.
Podrška obitelji
Agron je boravio u Zagrebu, sad se vratio u Beč. Planove za nastavak karijere teško može detaljizirati:
- Plan je ostati zdrav i dalje pobjeđivati u mečevima i pričekati što "odgovorni" misle, a to nikad nije nešto sigurno. Spreman sam na sve, i dalje uživam u boksu i bez obzira na sve probleme, ne mislim odustati premda bi neki na mom mjestu to već odavno učinili. Nisam od te "sorte", ne predajem se lako. Sparirat ću Dillianu Whyteu koji se sprema za meč s Tysonom Furyjem. S Filipom Hrgovićem neću sad raditi. Tu sam informaciju čuo iz medija, no sada ona nije točna...
Agron je kratko radio i sa Željkom Mavrovićem. "Šaka sa Srednjaka" bio mu je također inspiracija.
- Surađivao sam i s njim. Malo smo tada i sparirali, na koncu nas je prevarila ista osoba koja nas je i spojila. Za njega mogu reći sve najbolje i uvijek bih opet surađivao s njim. Kada sam doma u Zagrebu, volim s njim popričati, poslušati savjet...
Po imenu i prezimenu lako je zaključiti - Agron je porijeklom s Kosova:
- Rođeni sam Zagrepčan, no otac Idriz je došao s Kosova, majka Dinka je "domaća", iz "miješane" sam obitelji. I tata je nekad trenirao, baš kao i tri godine stariji brat Ilir. Brat je za mene tada probijao led, uvijek je dobro imati starijeg brata. Igrao sam i nogomet, bio sam stoper u Lokomotivi, a onda sam se našao i ostao u boksu. Obitelj mi je velika podrška, posebno majka koja je uvijek stajala iza nas. Kao i svaka majka, odrađivala je sve one važne, a "nevidljive" poslove. I ona je praktično dio mog teama. Najviše je za mene kao trener ipak napravio Ivan Filipović. On je od samog početka samnom i nikad mi nije okrenuo leđa. Bio je tu kad je bilo najteže...