'Blanka definitivno mora igrati kladionicu! Ovo se događa samo u holivudskim trilerima!

Blanka Vlašić je “feel good factor”, lijepa žena čiji je sportski rezultat podigao stanje jedne zgažene nacije. Kao što je stanje nacije podigla i odluke hrvatske Vlade da podivljali švicarski franak konvertira u eure, rast BDP od 1,2 posto ili plasman Dinama u Ligu prvaka. Kao što je naciju svojedobno uzbudilo i Ivaniševićevo osvajanje Wimbledona, tako je i Blanka Vlašić danas najučinkovitija “antideprersivna” tableta. Njezina srebrna medalja je razblažila ova sumorna vremena, kada ništa nije tako grozno da ne bi moglo biti i gore. Kada je brat Nikola zakazao protiv Libereca, sestra je prebrisala razočaranje i skok od 201 centimetra je najbolji melem na Hajdukove rane...

Prije osam mjeseci sjedio sam s Joškom Vlašićem u sarajevskom hotelu “Europa”. Dosta drsko je zazvučalo moje pitanje - može li Blanka još skočiti ozbiljan rezultat, ili je “yesterday man”? Joško me ozbiljno pogledao i bez razmišljanja rekao:

- Može i moći će...

Tada sam mislio da su to ponoćne spike i da je vino loše, bez obzira što je prekoputa sjedio jedan od najboljih atletskih trenera na svijetu, koji je 45 godina u atletici, koji je atletiku učio u bivšoj Jugoslaviji, koja je imala prvoklasnu atletsku školu. I znam da Joško, taj tihi čovjek izuzetnog znanja i iskustva nikada nije bio euforičan, niti je lagao...

Nekoliko dana prije nego što će se dogoditi Peking, zvao sam ga zbog nalaza antidopinških kontrola, koje su sumnjičile mnoge svjetski priznate rezultate i medalje, da su osvojeni na nepošten način. Joško je o tome vrlo trijezno razmišljao, ali, razgovor smo završili s Blankom. Čemu se može nacija, jedna sportska nacija, nadati na svjetskom prvenstvu?

- Blanku boli Ahilova tetiva. Nedavno smo bili na pregledu i konzultacijama kod njemačkog doktora Wohlfarta Mullera (smijenjenog Bayernovog doktora, nap.p.) i on vjeruje da će moći skakati. Zasad imamo samo avionsku kartu za Peking i nadu da će bolovi biti podnošljivi...

U nadi smo se i rastali. Ja sam se posvetio Sandri Perković, kojoj sam iz Triera donio na poklon disk, kojim je Gabriele Reinsch bacila svjetski rekord (76,80 m). Blanka? Svi, pa i atletski eksperti, sumnjičavo su vrtjeli glavom. Ipak, prije “leta preko Ptičjeg gnijezda”, atletski trener Miljeniko Rak me opomenuo:

“Nemoj podcijeniti Blanku, ona je skočila 208 centimetara i to je čist i pošten rezultat. Za razliku od Štefke Kostadinove, koje je 209 skočila u Rimu pod tko zna kakvim okolnostima!”

Kada je u subotu preskočila 201, apetiti su nam porasli, nama, koji smo uvjereni da smo najbolja sportska nacija na svijetu, počele su “curiti sline”. Vikao sam u redakciji “Baby, skoči”. Skočila je do srebrne medalje, što je njezin rezultat karijere. Bez obzira na onih 208 cm. Ako uzmete u obzir godine, ozljede, konkurenciju, koju je uglavnom pomela. I nadam se da 201 nije limit, da će tih 203, pa i više, barem još jednom pasti. U Rio de Janeiru.

Naše dvije cure idu u Rio! Ne idu po rekorde Stefke Kostadinove (209) i Gabi Reinsch (76,80), idu po neke svoje rekorde. Njihove granice su u ovim godinama u 70 metara i 203 centimetra. Ako ih ozljede ne pokose. No, uvijek je na raspolaganju doktor Muller, kojega se samo pametni Pep Guardiola odrekao.

Joško Vlašić je trener iz kategorije Ante Kostelića. Atletski trener, koji odgaja igrača za Manchester United i skakačicu uvis, koja se na centimetar približila jednom vječitom svjetskom rekordu. Kao što je rukometni trener Ante Kostelić odgojio brata i sestru, koji su osvojili više olimpijskih medalja nego što je Dinamo zabilježio nastupa u Ligi prvaka. Blanka Vlašić definitivno mora igrati kladionicu, jer, preskočiti preko dva metra iz prvog pokušaja s napuknutom Ahilovom tetivom i osvojiti srebrnu medalju na svjetskom prvenstvu, to se događa samo u holivudskim trilerima. I u Pekingu...