S 34 godine na leđima, nakon što je u karijeri osvojila apsolutno sve što je bilo moguće, u sezoni koju je okrunila s još dvije velike medalje, Sandra Elkasević je došla na jedno malo lokalno natjecanje, ali natjecanje itekako duge tradicije, 51. Atletski miting Dinamo-Zrinjevac. I kad je u drugoj seriji njezin disk poletio daleko, daleko, njezinoj sreći nije bilo kraja. Skakala je, vrištala, iskreno se veselila. A kad je vidite tako sretnu, poput djeteta, još jednom shvatite zašto je toliko velika i uspješna sportašica. Nema za nju natjecanja na kojem ne želi biti najbolja i na kojem ne traži velike i još veće daljine.
U utorak je na zagrebačkom stadionu Mladosti bacila disk doista daleko, na 68,81 m, najdalje u posljednjih šest godina! Eto, toliko je Sandra motivirana i “nabrijana” u završnici sezone u kojoj je sedmi put postala europska prvakinja i osvojila broncu na pariškim Igrama, svoju treću olimpijsku medalju. Naravno, nije sezona gotova, čekaju je još dva iznimno važna natjecanja, već u nedjelju na ovom istom stadionu Hanžekovićev memorijal, a potom i finale Dijamantne lige u Bruxellesu. Uz ovakvu formu, doista je sve moguće.
- Vidite da imam i novu frizuru, kao curica. Danas sam došla biti curica i baš sam sretna - govorila nam je s osmijehom od uha do uha.
Bezvezni kompleksi
Nakon 15 je godina nastupila na Dinamovom mitingu i sigurno nije požalila jer uz spomenutih 68,81 imala je još jedan sjajan hitac, samo deset centimetara kraći.
- Bilo mi je ovo trening-natjecanje i baš mi je drago što je ispalo ovako. Zaključili smo Edis i ja da smo napravili grešku što nismo imali domaćih natjecanja i što mi je prvo natjecanje ove godine bilo u Kini, pa drugo u Americi. Mislim da je jako utjecalo na moju sezonu to što nisam mogla doći negdje kod kuće i bacati ležerno, u budućnosti se to ne smije događati. Ali, takva je bila sezona, imali smo dva velika natjecanja, dugo smo bilo u bazi, na pripremama u Portugalu, pa nismo mogli doći u Split na Zimsko bacačko prvenstvo Hrvatske. A i Dijamantna liga je ove sezone počela rano, zbog toga je sve tako ispalo.
Vratila se još malo na taj miting u kineskom Xiamenu gdje je otvorila sezonu sa 65,60 što je još uvijek malo muči.
- Tamo se disk od mreže odbio na 65 metara, da nije udario u mrežu pao bi na 67 metara. Drugačije onda mentalno pristupaš nastavku sezone, ne dolaziš s kompleksom 65 metara. Ma, znam se i sama sebi smijati jer si nakon toliko godina stvorim bezvezne komplekse.
Nije htjela ulaziti u neke šire najave Hanžekovićeva memorijala na kojem će ugostiti i olimpijsku pobjednicu Valarie Allman, rekla je samo da će biti jako zanimljivo. Ali zato se rado osvrnula na pariške Igre i brončanu medalju.
- Mislim da sam u Parizu vrijedila puno više i žao mi je što to nisam pokazala. Vidjeli ste kako sam sada ušla u shemu u drugom hicu na ovom mitingu, kao sam gradila rezultat. Tako sam i u Parizu htjela graditi rezultat nakon 67,51, primijetila se energija, ali onda je sutkinja u četvrtoj seriji, pri mojem zadnjem fokusu, došla do mene i opomenula me da maknem ručnik. Tu sam izgubila balans, bio je to loš hitac, pa je onda došao onaj na 67 metara s prijestupom, a onda, naravno, u zadnjoj seriji Sandra hoće 100 metara. A ne ide baš 100 metara tako lako. Žao mi je jer sam stvarno vrijedila za srebro, dok za zlato treba bacati ovako, kao na ovom mitingu.
Ne želim iznevjeriti navijače
Šteta uz ovakvu formu što je sezona pri kraju...
- Ma neka, bila je duga i naporna. Zahvaljujem Hrvatskom atletskom savezu, Hrvatskom olimpijskom odboru i direktoru hotela u Medulinu što su mi omogućili da odem opet tamo na tri tjedna poslije Olimpijskih igara. Možda nekome to zvuči kao da smo otišli na godišnji odmor, ali nismo, sezona u atletici još nije gotova, a pogotovo kad znamo da imamo i domaći miting u Zagrebu na kojem ne želim iznevjeriti svoje navijače. Trebala sam se malo maknuti, i psihički i fizički, nisam htjela ostati ovdje i uljuljkati se u brojnim čestitkama. Tamo sam imala mir i treninge, a za vikend bismo, recimo, malo isplovili na barci i to je bilo baš super za glavu.
Pisali smo nedavno, samo su katarski visaš Mutaz Essa Barshim i Sandra osvajali olimpijske medalje u Londonu 2012. i u Parizu 12 godina kasnije. Nema podatka koji može bolje oslikati Sandrinu dugotrajnost i veličinu uspjeha koje postiže.
- Zato idem i u Los Angeles da ostanem baš jedina, ha-ha. Jako lijepo mi je to vidjeti, volim i živim za takve činjenice i brojke. Smeta mi kad netko uzima zdravo za gotovo to što sam bila treća u Parizu. Nakon dva zlata možeš imati i broncu. Ovo je treća medalja i koje god da je boje, velika je. Žao mi je što i u Tokiju nisam uzela medalju jer sam je stvarno zaslužila, ali dogodi se i takav dan.
Ono što ju je ovih dana posebno oduševilo su naši klinci koji su se sa Svjetskog juniorskog prvenstva iz Perua vratili s tri medalje - Jana Koščak (sedmoboj) i Roko Farkaš (dalj) sa zlatom, a Mia Wild (100 m prepone) sa srebrom. Ne treba pritom zaboraviti ni četvrtoplasiranu Vitu Barbić u koplju.
- Žao mi je što Jana Koščak i lani nije uzela zlato na EP-u na kojem se ozlijedila, ali sad joj se vratilo. Očekivala sam to od nje, ali Roko... Ne znam što bih rekla. Čula sam priče da dobro skače, da je jako brz, ma nevjerojatan je. Ne želim se nikome uplitati u posao jer nisam stručna, ali s kolikom se on brzinom zaleti, vjerojatno i ne može napraviti veći luk. Ne znam što će biti ako se ispuca gore, vjerojatno će odletjeti na devet metara. On mi je baš ugodno iznenađenje, a još mi je draže to što je nakon skoka od 8,15, ponovio to i u finalu, što nije skočio 7,80. Super su generacija, sjajna je i Mia Wild, pa onda Vita Barbić. Ona ima 17, ovo nije njezina dobna kategorija, a kad si tako mlad, jako puno znači i godina dana razlike. Mislim da će za dvije godine, kad ponovno bude na juniorskom SP-u, biti ona prava.
Pitali smo Sandru što ovim klincima treba da jednog dana postanu i jednako uspješni seniori. I dobili odgovor koji bi trebalo uokviriti kao poučak najveće šampionke.
- Treba ih pustiti da budu juniori! Puno je naših nada propalo jer su ostvarili neki rezultat kao juniori, pa su onda odjednom postali seniori. Jedi, spavaj, trči... Ne možeš tako, moraš biti dijete. Ja sam se zezala da ću tek za deset godina biti ono što je pokojni Trendžo (bivši trener Ivan Ivančić, op. a.) htio da budem s 22 godine. Ne možeš ti djetetu objasniti da mora ići spavati u 11 sati. Ja sada idem spavati u 11 i budim se u 7 ujutro, ali to sam dobila s godinama. Trebaš odrastati. Ne smiju ništa forsirati, razmišljati “ove godine sam skočio ili bacio toliko, pa idemo kovati velike planove za dalje”. Treba reći kako ja sebi uvijek govorim “sve isto, samo malo bolje”. I tako iz godine u godinu. Tako se i čuvam od ozljeda jer one su te koje ubijaju. A ozljede dolaze od pretreniranosti, od neadekvatnog istezanja, od neadekvatnog oporavka i kad općenito pretjeruješ u bilo kojem smislu. Takvih stvari se treba čuvati.
‘Blanka nam je širom otvorila vrala‘
Je li današnjim talentima teže ili lakše uspjeti nego što je to bilo u njezino doba?
- Meni nije bilo teško jer smo prije mene već imali uspješne juniore Blanku, Ivanu, Edisa... Pa su nam onda Nedžad Mulabegović, Edis Elkasević, Andras Haklits, Blanka Vlašić, Ivana Brkljačić, Kristina Perica pokazali da se može ići i na Olimpijske igre. Onda nam je Blanka svima široko otvorila vrata i pokazala da se i iz Hrvatske može postati svjetski prvak. To je ono što je bilo ključno da nam svima bude lakše. Sad više osvajanje medalja na najvećim natjecanjima nije tabu tema.