‘Od emocija sam puknuo u sebi i da nisam imao kočnicu na koljenu poteze ja mislim da bi se srušio‘

Od 24. kolovoza do 5. rujna u Tokiju će se održati 16. izdanje ljetnih Paraolimpijskih igara na kojima se očekuje nastup oko 4.400 parasportaša iz više od 140 zemalja, među kojima i 22 hrvatska predstavnika koji će nastupiti u osam sportova.

Hrvatska je do sada na ljetnim POI osvojila 19 medalja pri čemu pet zlata, pet srebra i devet bronci.

Prvu medalju pod hrvatskom zastavom osvojila je Milka Milinković koja je u Barceloni 1992. bila treća u bacanju koplja, dok je prvo zlato dohvatio Darko Kralj u Pekingu 2008. u bacanju kugle. Najviše medalja, i to četiri bronce ima plivač Mihovil Španja.

Kralj je zlato osvojio 10. rujna 2008. pred više od 80.000 gledatelja u "Ptičjem gnijezdu" nakon što je u pet od šest hitaca prebacio svjetski rekord. Od tada je prošlo više od 12 godina, no sjećanja na najveći trenutak sportske karijere još uvijek su svježa.

"Izlazak na stadion je bio poseban, moj bože koliki je bio velik, a meni se čini da nema praznog mjesta u gledalištu. Pomislio sam tada nemoj sada od sramote podbaciti," kazao je za Hinu.

Ne samo da nije podbacio, već je u pet od šest hitaca prebacio svjetski rekord. Kralj je i u Peking stigao kao vlasnik svjetskog rekorda (14.04), međutim već u prvoj seriji je nadmašio taj rezultat bacivši kuglu na 14.10 metara. Još četiri puta je rušio rekord (14.12, 14.23, 14,32, 14.43) i na koncu slavio s rezultatom 14.43, ostavivši najvećeg konkurenta Rusa Maksima Narožnija za 51 centimetara.

Posebno pamti trenutak kada se na stadionu zavijorila hrvatska zastava i krenuli taktovi "Lijepe naše".

"Od emocija sam puknuo u sebi i da nisam imao kočnicu na koljenu poteze ja mislim da bi se srušio. Trenutak kada slušaš svoju himnu na stadionu je nešto najljepše što jedan sportaš može postići, u tom trenutku sve muke i svi bolovi se zaborave. I danas mi se suze zarose kada gledam naše sportaše i kada krene himna, kao da sve ponovo prolazim," dodao je.

Kralj je rođen u Garešnici, a djetinjstvo je proveo u Grubišnom Polju gdje i danas živi. U mladosti se bavio rukometom i sportskim ribolovom, a strastveni je lovac. U Domovinskom ratu djelovao je kao pripadnik pričuvnog sastava MUP-a te postrojbe za posebne namjene, no teška ozljeda preokrenula je njegov život.

U granatiranju Dalju momak od 20 godina ostao je bez dijela noge i nagledao se patnji i stradavanja svojih prijatelja i suboraca. Bio je 14 dana u komi s malim izgledima za preživljavanje. Već su ga planirali isključiti s aparata…

Priznao je kako su ga spasili obitelj, sport i vjera. Sportu se odlučio vratiti 2004. godine, a potom ga je pod svoje uzeo trener Ivan Ivančić. Od početnika koji je vježbao ispred kuće stigao je do "sportskog olimpa".

Još jednom se zahvalio i Željku Getošu i Otosu iz Osijeka, koji su puno uložili u testiranje i proizvodnji sportske proteze za bacanje, pa posebno za teretanu.

"Snage sam uvijek imao, ali problem je bio jer sam sa stopalom proteze radio prijestupe."

Problem su riješili "Gec" (Getoš) i njegova ekipa koji su na pripremama u Medulin stigli s opremom za snimanje.

"Prvo su snimili mene, a onda su tražili jednog dobrovoljca koji ima zdravu nogu kako bi snimili kako bacač stavlja lijevu nogu pod balvan. Dobrovoljno se javila tada 18-godišnja Sandra Perković pa su i nju snimili."

Nakon toga su uspoređivali snimke i pojačavali i poboljšavali gdje je bilo potrebno kako bi proteza izdržala.

"Kada smo uspjeli riješiti statiku poteze i da više ne radim prijestup, odmah sam bacio na treningu preko 13 metara što je bilo više od metar i pol od mog osobnog rekorda."

"Od toga trenutka nas više nije zanimao samo odlazak u Peking, već smo pucali na svjetski rekord koji je tada iznosi 13.73 m. Bilo je jedino važno da se ne ozlijedim i da proteza izdrži."

Na jednom od posljednjih natjecanja prije POI u svibnju 2016. u Rijeci je prvi put bacio svjetski rekord 14.04.

Posebna su priča treninzi uoči samog natjecanja u Pekingu kada je "Trenđo" Ivančić igrao psihološke igrice sa najvećim suparnicima kako bi "sakrio" koliko Kralj može baciti kuglu. Ubrzo su doznali. U pet od šest hitaca prebacio je svjetski rekord i osvojio zlato.

Pobjedu je poklonio svojoj supruzi Terezi i sinovima Marku, Ivanu i Josipu, te stanovnicima Grubišnog Polja. Supruga je njegov nastup pratila na stadionu, dok su sinovi dežurali uz mobitele kod kuće.

Četiri godine kasnije uoči nastupa na POI u Londonu imao je velikih problema sa zdravljem. Liječio je ozljedu za ozljedom. Imao je rupturu jedinog cijelog mišića na desnoj potkoljenicu, pa upalu živca ispod lijeve lopatice, da bi mu se u petom mjestu pomaknuo jedan od gelera u koljenu.

"Sve smo bazirali na prvom hicu. I koljeno je izdržalo taj jedan pokušaj. Moram napomenuti da nisu spajali kategorije, opet bi bio prvi u kategoriji natkoljenih amputiraca, ali da mi je netko prije polaska u London rekao da ću osvojiti bilo koju medalju, odmah bi potpisao."

London će pamtiti i po tome što je na svečanosti otvaranja nosio hrvatsku zastavu.

"Bila je to velika čast. Morao sam biti u kolicima jer tada nisam mogao prehodati 300 metara, a čekao me nastup."

Gurala ga je atletičarka Marija Iveković.

"Marija je prije Londona rodila, pa me kada god smo stali, ljuljala u kolicima kao da gura svoju bebu. Morao sam je zamoliti da to ne radi jer bi mogao dobit morsku bolest," prisjetio se sa smiješkom.

U karijeri je osvojio i srebro, te broncu na svjetskim prvenstvima. Danas je predsjednik atletskog kluba osoba s invaliditetom Otos - Grubišno Polje, član je Nadzornog odbora HASOSI. te član zaklade paraolimpijaca.

"Međutim, najviše vremena provodim sa svojom obitelji na imanju u Maloj Barni i uživam u odrastanju sinova te pomalo dovršavamo obiteljsku kuću i nastambe za životinje," poručio je. Dodajmo kako je prema njegovom životnom putu redatelj Dejan Aćimović snimio je dokumentaran film "Kralj".